Nije srebrenička žrtva, ali dijeli njihovu sudbinu.
Jedina razlika je što se ne zna gdje je on tačno ubijen.
Imao je 29 godina.
Bio je nešto više od godinu dana u braku. Oženio je ljubav svog života. Prije nego su se vjenčali zabavljali su se 10 godina. Obožavali su se i bili zadovoljni sa malim životnim stvarima. Išli bi na more, ali bi putovali uglavnom autobusom. Tu i tamo neki odlazak u Trst i nove godine sa rajom u BB-u.
Roditelji su ga dobili kad su bili mladi. Teško su živjeli ali su se trudili da njemu osiguraju sretne i ljubavlju ispunjene trenutke. Tipa kad je imao godinu dana vodili su ga na more, ali ćirom do Ploča pa brodicom za Gradac. Kaže mama da su ga tada izgrizli komarci.
Kad je imao 10 godina dobio je sestru. Beskrajno ju je volio. Naučio je skijati, igrati košarku, kako sa momcima, kako sa prijateljima, koju muziku slušati i kako se ponašati u životu inače. Kad je zaradio prvu platu, sve je potrošio na nju. Odveo je u neki butik u Domu mladih da joj kupi garderobe. Djevojčurak je ipak joj treba da se dotjera. Vodio ju je na more s rajom. Kad je počela izlaziti u grad, često bi je čekao ispred Teatra ili BB-a da je vrati kući.
Nije volio školu. Volio je računare, volio je zaraditi i nikad ga nije bilo stid raditi. Kad je bio u srednjoj školi, sa svolim Zubcem bi u junu i julu brao maline na vikendici. Onda zorom na pijacu na Grbavici da ih prodaju. Zaradili bi dovoljno da bi vozom augustima mogli putovati po Evropi i spavati u hostelima (kako li su se tad već zvali).
Volio je skijanje, Jahorinu, košarku. Jednom je na skijanju iščašio rame. Imao je dugo problema s tim, stalno mu je iskakalo dok ga nije operisao.
Volio je porodicu, familiju, prijatelje, ljude, život. Uvijek bi se sjetio svačijeg rođendana i kupio bi pažljivo odabranu sitnicu da obraduje osobu.
Prije nego se oženio, dok je živio sa roditeljima i sestrom, majka i sestra su se uvijek brinule kad izadje ili negdje otputuje. U njihovim glavama uvijek neki crni scenarij.
A onda 26.maja 1992 najcrnji mogući scenarij. Nepodobno očevo ime u ličnoj karti je bio dovoljan razlog da ga neko ubije.
Od tada njegovi žive sa pola srca. Njihovim dušama odzvanja bol, tišina i praznoca, toliko snažno da se krv ledi.
Oni nemaju memorijalni centar i datum, nemaju njegov grob da mu odaju počast. 11. juli je i njihov datum jer znaju kako njih kosti bole od tuge što ga nema, jednako kao i sve one čiji su životi vezani za strahote Srebrenice.
Dvadeset šest godina nesnošljive tišine. Tišina, tišina, tama, tuga… košmari, prepletanje slika kako je bilo, kako bi naši životi danas izgledali da je sve bilo drugačije, kako je ubijen, koliko ga je bilo strah u tom trenutku.
Piše: Jasenka Perović