Na trenutak sam se upitala, zašto sam ovdje, u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, kad su, čini mi se, svi ljudi mog umnog stanja i shvatanja negdje tamo.
I to je tako u ovom trenutku, a posljednje godine mog života satkane su od mnogo takvih trenutaka. Ja sam tu, u čošku koji nije ona tvrđava o kojoj sam maštala; „ali kad dođem kući tu si ti, e tu će tvrđavicu malo teže srušiti, to im je izvan dometa…“.
Nižem pitanja u glavi i sama dajem odgovore. Bog me stavio tu, On me inspirisao. Ako želim biti s Njim i kada je On sa mnom, ja sam nigdje; ni u Sarajevu, ni u New Yorku, ni tamo negdje, bilo gdje, gdje mislim da bi moja duša bila mirnija. Niti sam tu, niti sam s nekim. Ako odaberem da nisam s Njim moja duša će uvijek biti nemirna, bespomoćna i izgubljena. A kažu da onaj ko iskusi Božije olakšanje nikad više neće biti bespomoćan. I tad, Bog me nadahnuo, ali opet samo kratkoročno: „Ne traži nikakvo savršeno povjerenje među ljudima, ne ovisi o njima, jer oni će te napustiti.“ (Maarif, Rumijev otac Bahaeddin)
Dugo sam se vidjela superiornom iznad mnogih i rijetko sam sretala ljude za koje sam smatrala da su vrijedni moje pažnje. Otkrivala bih u njima neznalice, licemjere, zloćutne i zloćudne, zavidne i priproste. No, nije u njima problem. Ja sam ta sa nedostacima jer „ma koliku količinu svjetlosti da posjeduješ nećeš moći izbaciti svoju unutarnju tamu, a sve to zbog svog ega, jer si mu potčinjen…“ (Maarif)
Što je dalje odmicao tok mojih misli to sam osjećala veće pokajanje za svo nepovjerenje u Njega. Sva nepotrebna briga za ovozemaljskom opskrbom, stanjem, budućnošću, a zapravo „pravi vjernik ne brine za hranu na svom stolu, niti za krov nad svojom glavom…“ (Maarif)
Na pola stranice osjećam da sam preoštra prema sebi, pa se prisjećam stvari na koje sam ponosna. Nikad Ga nisam ispustila iz svog uma ni na trenutak. Nije mi se sviđalo sve što mi dolazi, bivala sam blasfemična, ali sam znala da tako treba biti. Ponos i ego valjda idu ruku pod ruku ili su od iste suštine, pa ovdje gubim na Svjetlosti, ali onoliko malo, koliko smrtnik može da zna o sebi, znam, a to je da nikad, baš nikad nisam prestala vjerovati u ljubav.
Kao pravi sufija u ljubavi s Bogom, ja sam ovozemaljsku ljubav doživljavala do zadnjeg atoma svog bića, od praškice na zemlji do zvjezdice na nebu, iza rupica Univerzuma i tamo gdje seže srce prosvjećenog čovjeka u potrazi za Božanskom Ljubavlju. Iz tih visina padala jako na oštro zemljino tlo, kao po kazni, kao Adem, izbačena iz Raja. Ali, mi smo svi potomci Ademovi, a on je čuo Melodični Zvuk, osjetio Miris Raja i to je ostalo u čovječanstvu. Sami biramo hoćemo li začepiti uši i nos ili odabrati ljubav. Kad „vjernik“ stane nogom na Tu stazu, već je prešao pola puta.
Uvijek biram ljubav. Preferiram mir i strpljenje, iako do ovog drugog teže dolazim, pa se podsjećam svaki dan iznova da je strpljenje najveća vrlina, ali ja nisam toliko strpljiva da bih stajala u redu da platim račun, pa sve to radim preko mobitela. Pa o kakvom strpljenju da pričam kad su u pitanju veće stvari. Ali, treniram dušu, tijelo i um – prvo da bude mirno, drugo da bude poslušno, a treće da se fokusira. Malo šta me sluša od ovo troje pobrojanih. „Bog je Taj koji mi je dao svijest i nesvijest, i činilo mi se da sam priljubljen za Njega. Kad je On odlazio, ja sam odlazio; kad je On došao, i ja sam došao.“ (Maarif)
Mnogo nekih tuga pritisnulo mi dušu posljednjih godina. Kažu da je tuga data za dobrostanje čovjeka. Za sada ovo znam samo u teoriji, u praksi sam jako daleko. „Iako su naizgled to nevolje i brige i čini se kao da muče tvoje tijelo; ali srce ispod njih smije se kao što se ruže smiju ispod rasplakanih Proljetnih oblaka. Pošto ovo tijelo u svom obliku pripada ovom svijetu koji je mjesto nevolja, bez sumnje se i susreće sa nevoljama. Suprotno tome, duša pripada drugom svijetu, stoga živi u vrtovima sreće.“ (Maarif)
Kako postići da tijelo bude tu, a duša u tom ružičnjaku, pa stvoriti neki sklad? Zar balans nije poduhvat? Teško je stati na put produhovljenja. Oni koji imaju tu notu u sebi samo misle da su stali zbog malih spoznaja i razumijevanja, ali već na samom početku potrebno je srcem vjerovati u ove vrtove sreće tamo negdje u drugoj dimenziji. Verujem, ali i dalje priželjkujem sreću i u ovom svijetu nevolja.
Jedno znam: „Najdjelotvornija i najjača Božija kreacija je ljubav.“ (Maarif) Ne postoji bolji život od onog koji žive oni koji vole. „Kad god pogled dignem prema Nebu kako bi mi On pokazao čudnovate stvari, On otvori nove doline spiritualnih svjetova i onda vidim stotine hiljada biljaka (duhovnih prikaza) koje nikad prije vidio nisam. Ove tajne ne otkrivaju se svima jer su na njih navučeni zastori nemara.“ (Maarif)
Lijek bi valjda bio osjećati se strancem na ovom svijetu, kao da nam ništa ne pripada i mi ne pripadamo ničemu i nikom. Mislim i pišem ovo, a nisam uvjerena da je to bas tako. Molim se za progres mojih misli i uvjerenja u pravom smjeru. Molim se u nadi da sve ono što je utjelovljeno u mom ocu bude i u meni. Rumi, kao ni njegov otac, nije učestvovao u političkim aktivnostima. Posmatrao je događaje na političkoj sceni prosvjećenim očima: „… najgori od učenih je onaj koji prihvati pomoć emira i čije blagostanje i spas zavise i potiču od straha od njih… „ (Rumijevo predavanje)
Jednom prilikom Sultan Pervan, za čijeg vremena je Rumi preselio, tražio je savjet od Mevlane, a on mu je odgovorio ovako: „Načinili su te pastirom, a ti se ponašaš kao vuk; načinili su te zaštitinikom, a ti se ponašaš kao lopov i slijediš šejtanske riječi…“ Čuvši ovo Sultan je počeo plakati i pokajao se. Rumi mu je potom rekao da mu je Bog oprostio. Jako često Rumi pominje suze kao vid pročišćenja i iskrenog pokajanja. Onda sam ja svoju dušu u potpunosti očistila od svih grijeha. Jedna rijeka suza isplakanih u posljednje tri godine. Bože pomozi.
I dalje moje misli idu samo na ljubav. Znajući da nema uporedbe između zemaljske ljubavi i one koju osjećamo prema Stvoritelju, ja i dalje mislim da zemaljska ljubav uvećava i onu prema Bogu, čini je jačom. „Veličanstvenost onoga koji voli zavisi od veličanstvenosti onoga kojeg voli. Što je više blagonaklon, genijalan i čistog duha onaj koje se voli, to je bolji onaj koji voli.“(Rumi Sultanu u jednom od osam pisama)
„Pozdravljam te, jer u mom si srcu
Nisi pred očima mojim, ali u mom si srcu
Ti, iako mi se ne pokazuješ, živiš u mom srcu
Pozdravljam te, o ti kojeg ne vidim, a daleko mi nisi.“
Rumi je vjerovao da su tjelesna želja i ovozemaljska ljubav kao godišnja doba, topla i hladna, ali ljubav mimo ove ljubavi dolazi od Boga i nikad se ne hladi. Ali, na ovom smo svijetu zbog ljubavi i voleći tu gdje jesmo treniramo dušu, jer ljubav samo proizvodi više ljubav.
No, beskorisno je sve što znamo o bilo čemu ako tako i ne postupamo, u skladu sa stečenim znanjem. Kad govorimo o ljubavi, onda smo se „odučili“ od života s ljubavlju, jer je to jedina stvar Bogom data, urođena. Jednog dana sultan Pervan pitao je Rumija za savjet o nekoj stvari. Ovaj ga je pitao da li je istina da je naučio Kur'an napamet. Sultan je potvrdno odgovorio. Pitao ga je da li je učio o Tradiciji Poslanika. Pervan ponovo potvrdno odgovorio. Tad mu je Rumi rekao: „Pošto se ne vodiš Božijim riječima i Tradicijom Poslanika, kako ćeš onda postupiti po mojim riječima?“ Ali pošto ništa nije niti crno, niti bijelo, a sam Sultan je bio Rumijev učenik, Mevlana na jednom mjestu kaže: „Da su moji učenici dobri ljudi, ja bih bio njihov učenik. Prihvatio sam ih za svoje sljedbenike kao bih ih učinio boljim u djelima i karakteru.“ Sultan Pervan je bio opterećen formalnom molitvom i ritualima, dok je Rumi htio da on stekne ezoterične kvalitete. Pervan mu je jednom rekao: „Fundamentalna stvar je namaz.“, a Rumi na to odgovorio: „Ne nalazim među vama ljude koji se iskreno mole, nego samo ljude koji izgovaraju riječi.“
Rumi nas konstantno poziva da izađemo iz okvira suhog intelekta s bakljom Božanskog Svjetla koja je pokretač svih stvari. Molitve i post su abeceda Božije ljubavi, ali one same ne znače da smo krenuli tom stazom. Zbog ovih naizgled kontradiktornih Rumijevih rečenica, pa samog plesa Sema, koji je bio čudan ortodoksnim muslimanima, on je došao na ovaj svijet kao stranac, i otišao s njega kao takav. Najveći protivnik Rumija bio je Akhi Evren koji je bio učenik Awhadeddin-i-Kirmanija, a Awhadeddin i Shams su bili učenici Rekneddin Sejasija. Shams nije volio Awhadeddina jer je ovaj bio ljubitelj vanjske ljepote i divio se licima dječaka, tvrdeći da je vidio Božiju epifaniju u njima, pa je tako govorio: „Ne može se vidjeti suština bez forme.“, a Rumi je na to odgovarao: „Ako vi, moji prijatelji, prevaziđete formu, naći ćete raj i vrtove ruža unutar vrtova ruža.“ (Mesnevija) ili „Ljubav koja zavisi od boja i oblika nije prava ljubav, na kraju završi sramotno.“ (Mesnevija)
Nijedan izlazak iz zone komfora sigurno nije lagan, i nije za svakog. Ljudi te provedu kroz vatreni obruč jer ne razumiju. Ni oni najbolji među nama nisu bili pošteđeni osude, od Poslanika do Rumija širok je spektar predrasuda. I danas će radikalni muslimani reći da je muzika grijeh, da je ples grijeh. Tako je i derviški ples Sema bio oštro osuđivan, pa jedan od protivnika istog Akhi Ahmad kaže kako je pročitao mnogo knjiga, ali u njima nije našao pozitivan stav o plesu poput tog. Nismo ni mi dorasli Rumiju da odgovaramo kako je on tada odgovorio: „Čitao si te knjige kao magarac (noseći tovar pročitanih knjiga), dok ih mi čitamo poput Krista (čistog duha), te zato razumijemo značenje i vrijednost mističnog plesa bolje nego ti.“
„Sve što tražiš, traži unutar sebe,
Ne u Jeruzalemu, ne u Meki ili čak na hodočašću,
Budi oprezan i ne slomi ničije srce…“
S obzirom da se srce Boga ne može slomiti, govorimo o ljudskim srcima. Stvoreni smo na sliku Boga, pa time imamo i Njegove atribute. Naravno, od Njegovih 99 imena ne možemo svaki atribut pripisati čovjeku, poput onog „Stvoritelj“, ali ljubav je sasvim sigurno nešto što je božanskim darom usađeno u čovjeka. „Srce bez ljubavi je ništa do komad kamena.“ (Yunus Emre). „Svijet ljubavi drugačiji je od svih drugih svjetova.“ (Rumi)
Jednostavno je…
Piše: Raisa Bušatlić