Nedavno sam na jednoj društvenoj mreži pregledala foto-memoare kolegice Tatjane Marković Topalović iz Šapca, koja je boravila u Finskoj. (Tatjana je moja kolegica fizičarka, borac za pravedno obrazovanje u Srbiji, a put do Finske i nazad platili su, njoj i ekipi, udruženje za podsticanje poduzetništva “Živojin Mišić”).
Gledajući fotografije iz finskih škola u kojima je boravila, osjetila sam poriv da istražim i naučim malo više o finskom duhu, koji bi nas, u našem obrazovnom stanju, mogao mnogo inspirisati, ali i naučiti.
Dakle, Finci imaju jednu riječ koju nazivaju SiSU i koja nema jednoznačan prijevod.
Pretraživala sam po urbanim rječnicima i svi kažu isto:
“Sisu je jedinstvena finska kvaliteta; riječ
koja se koristi za tipizaciju finskog duha; koncept koji je u srcu načina na
koji svi Finci gledaju sebe;
određena značajka ili vrijednost koju Finci smatraju tipično finskom:
izdržljivost, otpornost, tvrdoglavost, odlučnost, upornost”
Ili
“Unutarnja rezerva marljivosti, sposobnosti koja graniči sa ludošću i nadahnjuje osobu preuzeti nešto pred nevjerovatnim izgledima. Sisu znači da završiš ono što započneš, ne prestaneš usred posla i ne cviliš”
Jednostavno rečeno, riječ se odnosi na spoj hrabrosti i upornosti, sposobnosti da se nastavi boriti do pobjede, (iako bi većina ljudi odustala od borbe).
Moram priznati da sam nedavno prvi put čula za tu riječ, pa me zanimalo kad je nastala i odakle potiče. Da li je to samo finski kulturalni konstrukt, brend zemlje, ili, naprosto – slogan, kao u ostalom dijelu svijeta?
Posegnula sam za literaturom i pronašla
predivnu knjigu “The Finnish Way: Finding Courage, Wellness, and Happiness
Through the Power of Sisu”
(Katja Pantzar).
Kakvo otkriće, kao stari tragač za zlatom, koji je u velikoj količini sivog pijeska, isprao divan grumen zlata!
Pročitah knjigu “u dahu” i odlučih prenijeti moja saznanja o finskom duhu, koji me, čitajući knjigu, podsjetio na neke teške godine bosanskog naroda.
Zavirimo li malo u finsku povijest, naći ćemo podatak iz novembra 1939. Vrijeme sovjetske invazije na Finsku koja je završila Moskovskim mirovnim ugovorom u martu 1940. Iako su imali tri puta manje vojnika, trideset puta manje aviona i sto puta manje tenkova, Finci su uspjeli nadmudriti i odvratiti sovjetsku vojsku u brutalnim zimskim temperaturama -40°C, u doba godine kada je krajnji sjever bio prekriven tamom veći dio dana.
Evo psihološko motivacionog momenta kada se spremamo na odustajanje od učenja (fizike, npr.)
Za sat odjeljenske zajednice, možemo pripremiti priču o sportskom podvigu finskog olimpijskog trkača Lasse Viréna i njegovog nevjerovatnog povratka u utrku nakon pada tokom Ljetnih olimpijskih igara, u Münchenu 1972. godine. Ne samo da je Virén ustao i nastavio trčanje, osvojio je zlatnu medalju – i postavio novi svjetski rekord!
Predlažem kratki video o njemu
Iako smo često čuli da je um taj koji je odgovoran za snagu tijela, Finci njeguju i parolu kako “zdravo tijelo zdrav um”, nešto poput somatskog utjelovljenja mentalne žilavosti. Ono što pripisujemo umu – naša snaga i sposobnost da nastavimo, je više od običnog psihološkog načina razmišljanja ili stava, pojam je povezan s našim fizičkim (blago)stanjem.
Uvijek govorimo o mozgu, ali ne i crijevima.
(hranom su neki naučnici uspjeli liječiti depresiju!) “Kao sportaš ne mogu nastupiti i gurati se kao mentalni pobjednik, ako se ne brinem za stanje svojih crijeva i svoga tijela. Ako jedem pizzu noć uoči trčanja, to će sigurno uticati na moju izvedbu!”, kaže Katja Pantzar u svojoj knjizi.
Ono što pokušavam i sama primijeniti, naučeno iz pomenute knjige, je model tanjira podijeljenog na ovaj način: u tanjiru je obrok koji je pola povrće (salata ili drugo svježe ili kuhano povrće), jedna četvrtina su krompiri, riža, tjestenina ili žitarice, a jedna četvrtina su proteini, poput ribe, mesa peradi, mahunarki ili orašastih plodova i sjemenki.
A evo malo i fizike (okorjela fizičarka – u svemu vidim fiziku): Kada birate hranu u trgovini, pogledajte svoju korpu: da li su u vašoj korpi namirnice koje podsjećaju na dugu – tj da li je vaš izbor povrća i voća u raznim bojama koje podsjećaju na boje duge? (ljubičasti kupus, modroplavi patlidžan, plava kutija tune, zelena salata, žuti krompir, narančasta bundeva, crvena rotkvica)”
Sljedeći prijedlog za projekte na temu prevencije nasilja je divna stranica:
To je stranica “Sisu nije Tišina”: https://www.emilialahti.com/sisunotsilence
No, vratimo se na temu finskih škola i biblioteka sa fotografija moje Tatjane.
“Prvo jutro u Helsinkiju. Nikad u životu nisam ustala u pola osam ujutro i da je bila noć. Živeo Šabac i 45 stepeni geografske širine. Očarana arhitekturom, mada mi Sunce neprekidno nedostaje…”
Univerzitetska biblioteka u Helsinkiju (stepenice)
“Jedna divna, pa opet tipična Škola na periferiji Helsinkija. Zasad, posmatrajte i pitajte se za ime planete na koju smo sleteli….Osećam da sam prozor u svet kroz koji duvaju samo neke obrazovne oluje…”
Na fotografiji je hodnik škole, djevojčica je u čarapama, a desno izložba dječijih crteža sunca.
U razredu je i 46 učenika. Nekad se dijele, nekad ne. Podučavaju ih 2 učiteljice i dvije asistentice! Na slici se vidi smart tabla, laptop, projektor, 25 ipad-ova, malo pozorište za predstavu (lutke na prste), igle za heklanje, šivanje
I ovo je njihova učionica, ručni radovi djece po zidovima i kutak za odmaranje….
Vjerovali ili ne, u školi ima i “lazy corner”, ako je neko dijete umorno i nenaspavano
Nadalje, u školi imaju i prostor za ljubimce:
U Finskoj nema debele djece, sva djeca jedu zdravu hranu, izbalansiranu. U školi.
I sada smo sigurni da je u Finskoj glavni cilj osigurati da su sva djeca sretni i odgovorni pojedinci. Moć finskog obrazovanja je u njegovom visokom kvalitetu i pravednom učenju.
Preporučujem da djeci ove slike pokažete na
času odjeljenske zajednice.
Neki bi zlobnici možda graknuli kako mi nismo dorasli ovoj temi i da časovi
odjeljenske zajednice imaju “prizemnije teme, kao npr rješavanje problema u
školi”, no ponosno ističem, uvodeći model SiSu u poneki čas odjeljenske
zajednice, svi možemo naučiti da ono što finski obrazovni pristup čini
jedinstvenim je naglasak na slobodnoj, nestrukturiranoj igri usmjerenoj na
dijete, da je igra važna za odrastanje, izgradnju identiteta i samopoštovanje.
Ono što bismo mi, profesori, trebali naučiti je da će djeca postati zdravija i sretnija ako mi, odrasli, smatramo da igra čini važnu ulogu u nastavnim programima u školama.
(zar eksperimenti iz fizike nisu poput igre?)
Obrazovanje znači i rano naučiti kako treba dovršiti ono što započnemo bez obzira koliko je težak zadatak, učiti usredotočiti se na otpornost preprekama i upornost u poučavanju i učenju, učiti preuzeti odgovornost za vlastite akcije, te pronalazak ravnoteže u svemu što radimo.
Zaista je važno stvoriti okruženje za neodustajanje, jer neke najveće životne radosti potiču iz prevladavanja izazova, a ne iz jednostavnog i lakšeg odustajanja!
Jer, “Možda ćemo trčati, hodati, posrnuti,
voziti se ili letjeti, ali nikad ne gubimo iz vida razlog našeg putovanja”
– Gloria Gaither
Piše: Amna Dervišagić
