Kultura u najširem smislu riječi obuhvata sve oblike ljudskog stvaralaštva (nauku, umjetnost, jezik i religija). Ukoliko se pitamo o kulturi, zapravo, pitamo se o čovjeku i o bitnim dimenzijama njegove egzistencije. Primjera radi, možemo reći da je kultura sazdana od mostova koje čovjek gradi da bi autentično bivao u svijetu. Isto tako, da su njene tvorevine slika i prilika neprestanog pokušaja čovjeka da prevlada svoju konačnost. Na tragu Alberta Kamija, stvaralaštvo možemo tretirati kao najbogatiju formu pobune protiv smrti, besmisla i svega onoga što se događa činjenicom da je čovjek, od iskona, bačen u svijet i da je tim svijetom okovan. Ta činjenica određuje cjelinu života – od Prometeja i Sizifa, pa do današnjih vremena. Iz takve pozicije čovjek stvara. Posredstvom stvaralaštva on stalno otvara nove prostore, potvrđujući se kao biće slobode. Stvaranje je upravo zadobijanje slobode. Njegova konkretizacija uvijek se događa u realnim društvenim okolnostima. S druge strane, kultura utiče na društvene procese, a ne tako rijetko, čak ih i usmjerava. Zbog toga treba naglasiti ovu društvenu funkciju kulture, koja osim unutrašnjih vrijednosti svojih tvorevina, doprinosi i profilisanju samog okruženja.Ono se događa na različitim nivoima, pri čemu posebno treba istaći uticaj kulture na humaniziranje društvenih odnosa. Ona ih oplemenjuje. Njene tvorevine kao da obasjavaju cijeli horizont ljudskog postojanja. Nekada je taj sjaj jači u području nauke, nekada u umjetnosti, kadkada u religiji i sl. To je posebno vidljivo sa aspekta savremenih relacija prema fenomenu kulture, u uslovima kada je svijet postao “globalno selo” kada su komunikacije među različitim kulturama razvijene. Globalizacija sa svojim više negativnim nego progresivnim konceptima i u području kulture pokušava proizvesti nivelaciju različitih duhovnih vrijednosti, različitih tradicija i sl. Stoga je važno podcrtati da sadržaji i oblici kulture suštinski pripadaju identitetu naroda. U ovo se uklapa poznata maksima: svaki narod je onoliko veliki koliko razvija i baštini vlastitu kulturu.
Međutim, ne treba zaboraviti da je kultura dio naše svakodnevnice, svakog od nas pojedinačno, bez obzira na različite načine učešća u stvaralaštvu, odnosno bez obzira da li smo u ulozi svjedoka, konzumenata ili stvaralaca kulturnih vrijednosti. Ako kulturu shvatamo u najširem smislu, onda i obrazovanje kao prostor organizovanog i sistematskog sticanja i proširivanja znanja, možemo posmatrati kao dio stvaralaštva. Isticali su brojni mislioci da je znanje moć u različitim vremenima i meridijanima. To je moć koliko zasnovana na sposobnostima čovjeka kao nikada dovršenog bića, toliko i na cjelokupnom kulturnom nasljeđu. Ako posredstvom obrazovanja stičemo znanje i iskustvo o prošlosti i sadašnjosti, to je prvi uslov da budemo otvoreni i prema budućnosti. Upravo jedna ovakva višedimenzionalna otvorenost obrazovnog sistema, čini ga bitnim faktorom dinamike društvenih procesa i jačanja njihovog progresivnog karaktera. Sigurno se možemo složiti da bi u istraživanjima i ovog fenomena doista bilo vrijedno potencirati upravo pomenutu dimenziju obrazovanja. Naravno, uz kritiku svih onih praksi koje je zamagljuju ili reduciraju za ostvarivanje kratkoročnih ili čak dnevnih ciljeva. U okviru toga, po mom skromnom sudu, bilo bi značajno usmjeriti pažnju i na etičku dimenziju obrazovanja, na njegov bitan uticaj na formiranje ličnosti i uopšte na izgradnju bogatijih odnosa prema progresivnim vrijednosnim sistemima. Jer, samo na takvim osnovama obrazovanje može nositi istinski društveni smisao. Kazala bih da je upravo smisao ta ključna odrednica, odnosno osa oko koje se oblikuju društveni dometi kulture i obrazovanja. Jer, svi oblici stvaralaštva vezani su za čovjeka, a upravo je on biće smisla.
Piše: Anđa S. Ilić
Potpisnica teksta je samostalna autorica i urednica naučno-obrazovne emisije Studiorum u programu Radija RS (Javni servis RTRS).