Sve ću vas reći Bogu, je rečenica koju je zadnji put izrekao u životu umirući sirijski dječak, koji je ranjen te za njega nije bilo spasa, ali tu rečenicu koliko sam puta je ponovila, toliko duboko značenje ove rečenice.
Taj dječak je za mene poseban, imam sliku u glavi kako izgovara ovu zadnju posljednju rečenicu u svome kratkom životu. Tek počeo živjeti, željan života, uzdaha, igranja, odrastanja, sanjajući kako će sa prijateljima jednoga dana kada rat završi, ovaj svakodnevni ljudski užas, igari sa prijateljima nogomet.
Toliko je toga pred njim, toliko toga je pred djecom koja prolaze svu patnju ljudske slabosti, pohlepe, moći, slave. Bože, zar ne vidiš šta se dešava, zar on mora kada dođe na nebo ti reči koje zlo vlada, kako ljudi pate, kroz koju patnju, agoniju prolaze…. zašto ti on to mora reći?
Sve ću Vas reći Bogu, koja dubina značenja, čovjek kada počne razmišljati o njoj prestraši ga, izaziva u nama nešto… što je to nešto? Koliko ljudi svaki dan umire od rata, koliko ih umire od gladi, od siromaštva, zbog toga što nisu imali zdravstveno osiguranje, od hladnoće,… zašto?
Tog dječaka nikada više sa nama, ta djeca nikada više neće sanjati navečer kako će im sutra biti novi dan bolji, ljepši, radosniji, koliko snova se ugasilo, koliko nadanja, osmjeha na licima djece.
Razmišljajući o ovoj izgovorenoj rečenici pitam se koliko je intelektualaca, političara, znanstvenika, književnika, filozofa, psihologa koji su ostavili trag o povijesti čovječanstva kroz svoje knjige, priručnike, mudrosti, savjete, zapisali kako se može mirno živjeti, kako je čovjek taj od kojega je sve počelo, rat, tuga, uništenja, razaranja, osvajanja, ali i dalje je čovjek koji jedini nanosi ZLO!
Napisala: Žana Alpeza
