Svjedoci smo da je Velika Britanija glasala za izlazak iz Europske Unije, svjedoci smo da je Island izbacio Engleze sa Eura, pa je glavna šala bila jadni oni izađoše iz Europe dva puta u tjedan dana, vjerojatno ćemo biti ponosni kada 2035. godine na nekom kvizu budemo znali taj podatak, dalje svjedoci smo da su svi heštegovali #prayforIstanbul, iako većinom ono u fazonu nek se nađe na profilu, rijetkima je Istanbul bio na pameti, također smo svjedoci borbe za toranj, Eiffelovog naravno, iako Orange nije sponzorirao nikoga, ono čega nismo bili svjedoci jeste da je objavljen podatak koliko mladih je napustilo državu, nismo bili svjedoci da je objavljen podatak koliko imamo stanovnika tj. koliko nemamo. Uvijek nam je bilo bitnije i uvijek radije svjedočimo onome što nas se ne tiče i od čega nemamo ama baš nikakve koristi.
Kada je u pitanju broj stanovnika, znate to je ono kada uđete npr. na Google pa ukucate određenu zemlju pa vam fino piše naziv, geografska lokacija, broja stanovnika, a ne, to ne, kod nas je bitno ovo koliko nas ima u ovim našim bhs normama. Kada bi zaustavili nekoga i pitali koliko imamo stanovnika većina ne bi znala, ali zato postotke vjera, nacija, jezik ‘rasturao’ bi u decimale. No, ispada da je i to nebitno. Neki su se zapitali, zašto se nitko ne pita koliko je građana nepismeno, kakva je tu situacija. A tko da se to pita, eto ja se to pitam. Kada se to uvažavalo mišljenje koje dijeli neki akademski građanin, koji ne daj Bože možda ima i zvanje doktora, pa je slučajno i stručnjak za ta pitanja. Pa i oni bi najradije izjavili da su nepismeni, jer od toga što su se školovali godinama ili se još školuju pa i nemaju neke koristi. Kada kao prvo i osnovno nemaš pravo na vlastito mišljenje, ne trebaš tražiti ništa dalje.
Izvor: Facebook – Muzej Sjebanosti
Na to dolazimo do sljedećeg podatka, koji da napomenem nije baš ostavio nekog odjeka, malo se provlačio po medijima i vrlo brzo pao u zaborav, a zašto i ne bi. To je podatak da je lijepu nam domovinu (za sve koji se dvoume oko pojma, neka potraže značenje) napustilo 80 tisuća mladih. Ali eto Bože moj, šta se može, vidite situaciju u Europi rekli su neki. Koliko sam ja upućena Europu su preplavile izbjeglice koje bježe iz ratom zahvaćenih zemalja, a kod nas, koliko znam rat je završio prije 20tak godina, bar fizički, to što neki u glavama još ratuju svaki dan, to je već neka druga priča. Budimo realni, kako je rekao jedan čovjek nedavno u jednom intervju, ljudi idu zbog političkih i ekonomskih razloga. Ljudi idu jer ne mogu više podnijeti ovu bolesnu klimu, visokoobrazovani idu jer su dovedeni u situaciju ili da odu ili da budu ovca. Mnogima će biti smiješno, ali uvijek mi je bilo fascinantno zašto za nas govore da smo ovce, nikad se nisam zadavala u neku analizu toga. No, shvatiš značenje toga tek kada dođeš u neku konkretnu situaciju, pa ti onda fino kažu, trebao/morao bi to i to, da bi to i to. U prijevodu priključi se stadu i isključi mozak. Nebitno je tko si, šta si završio, jesi li doktor znanosti, pričaš li sedam svjetskih jezika, važno je samo da pristaneš biti ovčica i priključiš se stadu. Situacija je takva da ovdje čovjek više nema pravo na mišljenje, svoje, lično, osobno kako već želite. Sve je nekako prepusti se, nemoj se zamarati, nemoj ne daj Bože razmišljati. Po mom skromnom mišljenju ovdje su čovjeka zatvorili, ne fizički nego psihički. Da bi postigao bilo šta moraš se prilagoditi nekim višim silama, strujama, znaš ono šuti, samo pusti nek te nosi. Shvatila sam da nečiji izbori, dobrovoljni izbori postaju tvoje moranje, jer drukčije nećeš uspjeti. Dakle netko je izabrao te opcije, struje, plave, crvene, zelene, žute, lijeve, desne i pronalazi se u tome, dobro ok, ali ti dragi moj ako želiš bilo šta prvo izaberi te njihove izbore, prikloni se, razmišljaj jednako, pa eto vidjet ćemo dokle ćemo tako.
Prijateljica je nedavno tako lijepo, originalno opisala našu situaciju kaže – osjećam se kao da sjedim, gledam film i jedem kokice, dok se sve oko mene raspada, a ja ne mogu ništa da uradim.- E to je to, više nije postalo ni upitno može li se šta poduzeti, jednostavno te uvjerava da se ne može i da ako već želiš nešto poduzeti spakuj kofere i odi vani. Za ove ‘neuvjerene’ (kojih ima, vjerujte mi) što odbijaju da budu ovce a pri tome ne žele da se spakuju i odu nadam se da će se uskoro prikazivati neki drugi, bolji film.