Photo izvor: rahmetyagmuru.wordpress.com
Nije li to samo po sebi duboka osuda nepoznatnog putovanja kojega zovemo ‘život’?
No, nije svačiji život isti, on je od svakoga od nas različit, raznolik, mučan, radostan, samozatajan, zagonetan, ispunjavajući, očaravajući, tragičan i tako dalje. Svatko od nas samih misli da ono što je u njegovom životu pošlu po „zlu“ ili po nekoj teškoći njegova najveća. Zar nismo u ovakvim razmišljanjima sebični? Ne želimo, nećemo da vidimo, da upijemo tuđe poteškoće, nedaće, muke što ih nose drugi, no kako smo bića koja smo sebični, a paradoksalno s druge strane željeli bismo da nas razumiju?
Postoje trenuci kada mislimo da nam je najteže, kada smatrate da se baš nama dešava sve najgore što postoji. Tada se sjetimo da postoje i puno gore situacije od naše trenutne. U tim trenucima zamolimo Boga da nam da snage da sve to izdržimo, ne tražimo Ga da nam problem nestane, samo Ga zamolimo za pomoć, za snagu, za vjeru. Zamolimo Ga neka bude uz nas i neka učini ono što smatra da je najbolje za nas.
Prihvaćanje teškoga zašto?
Zapitamo se zašto ja? Zašto se meni ovo događa? Paradoksalno je da patnja, iako je jedna od najpoznatijih stvarnosti, ispada da je također i jedna od najnedokučivijih. Puno je vrsta patnje/muke koji život stavlja nama na trpezu, neki su za nas objašnjive, recimo za znastvenike, ako je u pitanju neka vrsta bolesti i tako dalje.
Mnogi ljudi pridodavaju svoju muku „grijesima otaca“, pa onda traže neku vrstu oslonca, prebacivanja krivnje na roditelje ili pretke. Drugi čak kažu da je „nesretna sudbina“, rođen pod nesretnom zvijezdom.
Zašto nam je prihvaćanje onoga „zašto ja„ tako teško pada? Upravo zato jer smo ljudi koji bi voljeli živjeti punim plućima, živjeti nez muke, živjeti sa svojim očekivanjima, planovima i ostalo. I onda se desi nešto što nam život zaokrene u skroz drugom/drugačijem smjeru.
Načini shvaćanja muke?
Ima puno način na koji svoje muke doživljavamo i shvaćamo. Ono što je zapisano u drevnim tekstovima paganskih kultura, podižu pitanje muke, ali zapravo ne daju odgovor. Heroji poznate Ilijade i Odiseje žive u okruženju fatalističkog pesimizma koji je obavijen u trajno osjećanje tuge.
Sa tradicionalnog načina shvaćanja objašnjenje muke zadovoljavajuća su samo do neke određene mjere. Od davnih vremena čovjek je pokušavao da razumije misteriju muke, boli, okrenuvši se objašnjenjima izvan relnosti nađeg postojanja. Pokušaj da se objasni muka unutar filozofskog ili religijskog koncepta svijeta obilježen je raznim ideologijama.
U nekim demokratskim društvima ljudi koji su naviknuti da očekuju odgovornost sa svačije strane ili logične strane, skloni su vjerovanju da iza svake muke/nesreće/patnje stoji netko odgovoran za nju. Ali, ovo nije naravno uvijek točno. Kako će se logično staviti odgovornost da je „netko kriv“ zato što je tornado ili cunami opustošio neko područje koje je na desetine ljudi izgubilo živote, ostali obespravljeni, godine i godine vremena oporavka i tako dalje. Demokratski čovjek će reći priroda čini svoje. Ali, postoje događaji za koje nije nitko direktno odgovoran.
S druge strane, oni koji traže ili tragaju za objašnjenjem ili razlogom zašto se dešava nekome muka, postoje i oni koji negiraju to jest poricaju. Jedan poznati stoički odgovor bi glasio „Ako dobrovoljno prihvatim svoju sudbinu (koju ne mogu promijeniti), ništa loše ne može da mi se desi.
Razumno pitanje nije: Da li možemo da uklonimo svu muku u svijetu? nego „Šta ja mogu da uradim da bih pomogao onome tko je u mojoj blizini?“Postoji li način da se borimo protiv siromaštva u svijetu? Da li su ratovi neizbježni? Znamo da ne možemo da spriječimo glad u svijetu, ali možemo da nahranimo nekoliko gladnih ljudi. Znamo da ne možemo da spriječimo zločine, ali možemo da pomognemo žrtvama.
U raznim oblicima muke što nas kroz život prati ili je pratila, prati nas činjenica i spoznaja da nismo sami, da je uz nas Bog, da kroz muke, patnje, kušnje što su stavljene pred nas imaju drugo i dublje značenje i poruku.
Pokušajmo svim svojim bićem ustrajati nad mukama i kušnjama, jer ono što smo iskusili nitko nam ne može oduzeti, jer znamo da spokojno ćemo biti spašeni.
Napisala: Žana Alpeza