Slušao sam često kako teta Zejna u razgovoru s mojom majkom kaže: Ah, tisnem ja onoj sestrici, pa Boga mi ne čekam po vas dan, odmah opremim.”
Ušla je ONA već odavno na velika vrata i svoje pipke pustila u sve sfere društva i života, ali da je zagrabila i mene:
-Probudi sam se jako rano, negdje oko šest sati ujutro. Rado bih ja odspavao još koji sat, ali moj komšija, Salih, od ranog jutra lupa oko svoje kuće i stvara veliku buku. Od te silne buke nisam mogao nastaviti spavati. Nije ovo prvi put, kao ni to da moj otac reaguje pa pozove i policiju. Dođe policija, obavi razgovor sa Salihom, a Salih nastavi još jače i upornije.
Dan je započeo da ne može “bolje.” Nenaspavan i sa velikim podočnjacima odvukao sam se do kupatila i obavio jutarnju higijenu. U kuhinji nije bilo ništa za doručak. Čekao sam mamu da se vrati iz noćne smjene, nadajući se, da će pri povratku kupiti nešto u pekari. Nedugo zatim, nakon par pročitanih statusa na Facebooku, stigla je i mama, ali nije donijela ni kifle. Kako kaže, nije ona kriva, kasni joj plata, ali neće još dugo. Onako iscrpljena i umorna, smogla je snage i napravila mi je jelo. Malo smo porazgovarali pa sam otišao u svoju sobu raditi zadaću iz matematike. Nisam neki matematičar, ali se trudim da išta od gradiva usvojim i zapamtim. Uradio sam samo jedan zadatak od zadanih pet. Nisam se mogao skoncentrisati jer je Salih neprestano lupao, a i zadaci su bili teški. Padala je kiša pa me je otac rekao odvesti autom do škole. Spremio sam se i krenuli smo. Otac mi je dao deset maraka da uplatim za sendvič u školskoj kuhinji. Vozili smo se, a kiša nije prestajala da rominja. Meni se prispavalo, polako sam tonuo u san. Auto se naglo zaustavilo. Kada sam se prenuo, vidio sam da otac razgovara sa policajcem. Nisam baš najbolje shvatio o čemu su raspravralji, ali sam vidio kako otac daje policajcu nešto novca i kaže: ” Ovo ti je za kafu. ” Vozili smo se dalje, a ja sam razmišljao o očevom postupku. Slušao sam o ovome i ranije, ali sad sam bio svjedok događaja.
Stigao sam u školu, zvonilo je za čas matematike.Nastavnica je bila neraspoložena. Za neurađenu zadaću redom je dijelila jedinice. Nisam znao šta da radim pa sam uzeo onih deset maraka, koje sam trebao uplatiti za sendvič i stavio ih u svesku. Slušao sam o ovome i ranije, ali sad sam bio glavni akter događaja. Prozvala me je. Teškim koracima došao sam do njenog stola i predao svesku. NE ZNAM ZAŠTO, ali nastavnici se vidno popravilo raspoloženje, a ja sam dobio peticu iz neurađene zadaće.
Pri povratku kući razmišljao sam o svemu što mi se desilo tog dana. Razmišljao sam o postupku moga oca, o mom postupku. Pitao sam se da li baš zbog ovakvih postupaka moja mama nije primila plaću. Da li je zbog toga komšija Salih i dalje lupao jače i sigurnije ?!
Shvatio sam, sve je bilo pogrešno i nije trebalo da se desi. Ovakvim postupcima ne pomažemo nikom, samo radimo protiv sebe i uništavamo sve što je ljudsko, humano.
Piše: Ismet Bešić