– Kad ćete opet doći? – uvijek ih je pitala spremajući ih u auto i stavljajući im pod noge domaće hrane koju su obožavali.
– Ma, nismo ni otišli, a već nas pitaš kad ćemo doći.- odgovarali su joj, a znali su da Božiće i Uskrse moraju provesti zajedno, ako ih zdravlje posluži.
A, služilo je.
Na Uskrs se uvijek prvo sjetim njih dvoje, ne zato što ih nema da ih zagrlim, čestitam, nazovem.
Nego zato što su oni meni Uskrs.
Bili i ostali.
Njih dvoje i par razreda škole, a svjetski likovi.
Po imenu, načinu života i svemu onome što su ostavili kada su odlazili.
Otišli, a zauvijek ostali.
E, takav nam život želim.
Da imamo nekoga.
Da nam dođe.
Da mu dođemo.
Da mu spremimo domaće hrane i stavimo pod noge.
Da u nečijem zagrljaju otkrijemo svemir.
Da se oprostimo od nekoga iako znamo da nikad zapravo otići neće.
Da od nečija dva, tri razreda naučimo sve što nam za života treba.
Da budemo ljudi.
I u ljudima tražimo ljude.
Da imamo s kime dočekati rođendane, svadbe i sahrane.
Uskrse, Božiće i sve druge blagdane.
…
Za Uskrs vam ne želim ništa previše.
Samo jedan ovakav dan, bilo koji.
Sve dok su tu ljudi koje volite i u zagrljaju ih čuvate.
A, toga jednog Uskrsa poželih je zagrliti s vrata, onako snažno da joj lopatica zapucketa od ljubavi, ali razgodih taj zagrljaj za sedam dana, koliko će biti tu.
Svejedno, zagrlih u njoj svu ljepotu ovog svijeta. Njenu Bosnu koja joj je toliko nedostajala. Zagrlih u njoj i onih 30 i kusur kvadrata stana u kojem ne živi više od godinu dana, a tako bi voljela.
„Dobro sam, čim sam ovdje“- reče mi držeći maramicu u lijevoj ruci, jer desnu od nekoliko udara skoro pa i ne osjeća.
Onako, poprilično umorna ali željna price nastavi: “Malo sam se bojala kako će Jago i Luka izdržati sa mnom iz Austrije do moje Bosne, ali eto. Stigli smo bez problema.“ – izgovori, a onda se zakašlja.
„Poželila sam ti ja ovamo. Ove hrane, ovog zraka, ovih ljudi. Sestre tamo u staračkom domu su dobre, ali ne mogu se ja čestito ispričati s njima. Ja njima na našem, one na njemačkom. Ispričamo ti se mi nekako, iako ništa jedni druge ne razumijemo.“- govori pokušavajući na jaje staviti list djeteline i umotati ga u najlonku. Uradi to uz pomoć babe Ruže i nasloni se na ugao.
Uskrs su bore.
I ladica puna tableta, razdvojena po danima s austrijskom deklaracijom.
Uskrs je i uvjerenje Uprave staračkog doma da će ona tamo, svoja na svome biti bolje. Zbog ljudi, hrane i zraka.
Uskrs je i on. Jago. Koji je uvijek uz nju.
Njen alarm za tablete.
Njen meni za obroke.
Njen prevoditelj.
Jago koji otkako je Ljubica u staračkom domu, jede tamo sa svojom ženom. Jer su davno obećali- ljubav i borbu u dobru i zlu. Zauvijek, do kraja.
Uskrs su njih dvoje zajedno.
Jedno do drugog.
Kao alarm.
Kao šifra.
Kao dopuna.
Punjač.
I sve na dodir.
Za dušu, za srce, za oči na kojima se odmah pojave suze. Koje peku, bole.
Dave život u grlu.
I nama. I njoj. I njemu i čitavom svijetu.
Nemojte biti sami i nemojte da su sami.
Pazite se i pazite ih. Volite se i volite ih.
Ako vas netko čuva, onda ga vi čuvajte još jače.
Da pucketa lopatica.
Da steže u očima, grudima, životu.
Od ljubavi.
Jače od moždanog udara, od bilo koje granice i staračke demencije. Jer nema te demencije koja može iz vaše glave izbrisati ljubav i onaj osjećaj da je tamo negdje vaše mjesto i da tamo negdje se osjećate najbolje.
Zbog ljudi, hrane, zraka.
Zbog ljubavi.
Iz ljubavi.
Njima Gore nek je sretan, blagoslovljen jeste. U to sam siguran.
A vama dragi prijatelji sretan i blagoslovljen bio.
🐣
