Kada dijete krene u školu svi oko njega žele jedno- da bude naaaajbolji/a. Ne samo u razredu, nego ako ikako može u cijeloj školi. Koliko ste samo čuli ponosnu mamu ili tatu koja se hvali da je njeno dijete sa tri godine napisalo svoje ime, zna boje i nijanse i poneku pjesmicu? Ja mnogo puta, a vjerujem i vi.
Lijepo je to kad ti se radne navike usade od ranijih dana. No, bez nekog iskustva u roditeljstvu a ni u psihologiji osim položenog isipita na fakultetu, smatram da ni dijete ne treba forsirati u svemu. Ne mora biti fudbaler ako to ne voli, ne mora biti Ronaldo ili Messi, ne mora biti doktorica ako ne voli biologiju i gadi joj se sama pomisao na krv, ne mora ono što ne želi.
Bitno je da radimo ono što volimo. Ne! Nemojte o profitabilnosti sad, nije ovo članak o tome.
Vratimo se temi, naslovu. U osnovnoj školi bila sam odlična učenica. Već u prvom razredu išla na takmičenja iz matematike, likovne kulture, literarna takmičenja- da rezimiramo na sve što je bilo u ponudi. Uvijek je u meni žarila neka ambicioznost. Vjerovatno da sa sedam godina nisam znala šta je to što me tjera da uspijem. Moji roditelji nikada me nisu tjerali da budem najbolja, da moram da idem na takmičenja i da moram da imam sve petice. Jednostavno sama sam to željela. Kažu, da nije učenik ko nije dobio jedinicu. I dobila sam je. I to zato što sam tekst prepisala na ćirilici umjesto zadatka da ga prepišemo na latinici. I plakala sam. A ocjena nije trebala biti upisana u dnevnik, nego samo opomena. Međutim, džaba- ja sam plakala. Ne zato jer sam dobila jedan i obično ono na šta svi pomisle „ne smijem kući“, ja sam smjela ali sam i tako kao osmogodišnjakinja razočarala sebe.
U srednjoj se scenarij nastavio. Naravno, znala sam dobiti sve ocjene u spektru ocjena u školi. I uvijek mi je bilo teško. Zato što mi je uvijek bilo super naučiti nešto novo, pa i naučiti i više od zadanog. Naravno, predmete koji me nisu intersovali učila sam da znam onoliko koliko će mi biti potrebno u životu. Možda mi nije bilo bitno od čega je građena neka stijena ali sam voljela pročitati lektiru. Samo jednu nisam pročitala u cijelom srednjoškolskom obrazovanju. Voljela sam jezik, možda i zbog profesora koji su mi pitko približili taj predmet. Voljela sam historiju. Voljela sam i biologiju. Bila sam neki prirodno-društveni tip (postoji li i to?!). Čas me zanima genetika, čas Prvi svjetski rat. Uvijek je bilo opaski „ovi štreberi“. Ponekad sam se neugodno osjećala zbog toga. Kao da je biti štreber (ma šta god to značilo) nešto pogrdno. Da li to što želiš da znaš loše? Miješala su se osjećanja nisam željela da budem taj (loši) štreber, a s druge strane bila sam ponosna na sebe i ono što sam postigla. Bilo mi je neugodno kad između troje ljudi koji su dobili peticu budem ja. Bilo mi je neugodno kad naučim. Možda jer je više kul bilo da ne znaš, ili da kažeš da ne znaš.
I na fakultetu isto. Kao štreber upisujem Fakultet političkih nauka, kojeg (je) prati(o) glas fakulteta sa kojeg se samo na stepenicama može pasti. Predrasude, predrasude, predrasude.
Kada god je neko vidio moj indeks, meni je bilo neugodno. Neugodno zbog prva dva slova abecede koja su bila najčešća u njemu. Bilo me je sramota reći da nikad nisam pala ispit. Da ću ponišiti ocjenu. I ne, nisam ih poništavala jer mi je stalo do ocjene, nego što smatram da više znam. Željela sam to dokazati sebi. Isključivo sebi. Na kraju školovanja dobila sam priznanje najbolje studentice prvog i drugog ciklusa. Nemate pojma koliko mi je bilo drago. Osjećaj da ste postigli nešto i da vam neko to priznaje.
Nakon svega, moram reći da je divno biti taj štreber. Divno je ne uskraćivati sebi bogastvo-znanje. Barem nam je ono posebno sada svugdje i uvijek dostupno. I danas, iskoristim svaki mogući seminar, na nekom prođem na nekom ne, što je super- jer znate da postoje ljudi koji se više trude i u tom trenutku su bolji od vas. Zdrava konkurencija je uvijek dobra motivacija.
P.S. Ono kad kažemo „ne znam ništa“ a dobijemo pozitivnu ocjenu ili najbolju, to je zbog naše ambicioznosti, jer smo možda očekivali da bolje spremimo i više pređemo u tom razmišljanju i ono što znamo mislimo da je nedovoljno. A da se razumijemo ponekad jednostavno ono „svojim riječima“ prolazi.
Napisala: Nađa Čelebić, magistrica komunikologije, usmjerenja poslovno komuniciranje, dobitnica Povelje Univerziteta u Sarajevu