Fotografije: www.shutterstock.com
Zašto dolaze nama? Šta će ovdje? Od čega bježe? – pita se lokalno stanovništvo o ljudima u pokretu, migrantima i izbjeglicama. Bježe od skoro istog onog od čega bježi i balkanska omladina ka evropskim zemljama. Bježe od nehumanih uvjeta, od ekonomske nestabilnosti od političkih i ratnih previranja. I ne, ne dolaze nama, ne žele biti ovdje. Njihov cilj su evropske zemlje, rijetko koji želi ostati i živjeti u Bosni i Hercegovini.
Posao koji se plaća glavom
U Bosni i Hercegovini, a i širom Balkana, bez obzira na visoko obrazovanje, posjedovanje diplome i stručnosti, šanse za zaposlenje su vrlo male. U pojedinim zemljama iz kojih dolaze ljudi u pokretu šanse za zaposlenje jednog visokoobrazovanog mladića su, istina, veće. Međutim, “plaćanje kesom“ za malo bolji posao, koji ne zahtijeva izniman fizički napor i iskorištavanje, uobičajeno na Balkanu, u pojedinim državama plaća se glavom. U takvoj situaciji našao se dvadesetpetogodišnji A.D. iz Afganistana gdje rat traje već nekoliko decenija i gdje svakodnevno u prosjeku bude ubijeno 74 ljudi, najviše žena i djece. A.D. govori pet jezika i po struci je prevodilac. Ekonomsku situaciju u Afganistanu opisuje kao sasvim uobičajenu, te kaže da nije teško dobiti posao sa pristojnom plaćom, ali dodaje: „Postoji posao koji želite raditi, ali ne možete. Naprimjer, želite biti prevodilac u službi Oružanih snaga SAD-a, ali ne možete jer će talibani ubiti i vas i vašu porodicu. Ja sam radio kao prevodilac za NATO i Oružane snage SAD-a, ali sam morao napustiti i posao i državu.“
Od nemila do nedraga
Pored uskraćivanja jednog od osnovnih ljudskih prava – prava na slobodu izbora, prava na rad, A.D. se nakon smrti svojih roditelja našao u izuzetno teškoj porodičnoj situaciji.
„Moj otac je imao dvije žene. Ja sam jedino dijete moje majke i oca, a od druge očeve žene, pomajke, imam pet sestara i dva brata. Kada sam ostao bez roditelja moj polubrat me istjerao iz kuće i to zbog porodične imovine koju nije želio dijeliti. Zato sam bio primoran napustiti sve, porodicu, prijatelje, državu“, kaže A.D.
Od nemilih događaja prošlo je već pet godina. Iz Afganistana, A.D. je otišao u Iran, potom u Tursku, iz Turske u Bugarsku, potom u Srbiju gdje je proveo četiri godine. Nekoliko posljednjih mjeseci boravi u BiH.
Skoro cijeli put prešao je pješke kroz šume, gdje je i spavao, izbjegavajući sela i gradove zbog policije koja bi ga uhvatila i vratila nazad.
„Bio sam u kampovima u Bugarskoj, Srbiji i u Bosni. S obzirom na okolnosti, u kampovima je poprilično dobro. Dostupna su tri obroka, krevet za spavanje, kupatilo, psiholog, te i druge aktivnosti. Međutim, IOM-ov kamp u Bosni nije naročito dobar. Jednostavno, ne znaju se nositi sa situacijom“, kaže A.D.
Osim ličnog iskustva u kampovima dodaje i vlastito zapažanje o strukturi uposlenika kampa i organizaciji rada: „U bosanskom kampu vidio sam da IOM zapošljava većinom srodnike. Naprimjer, ako jedan član porodice radi tu, zaposlit će i ostale. Izgleda kao neka porodična organizacija. Oni čak i ne razumiju značenje i smisao službe za migrante.“
Nasilje od kojeg je i pobjegao iz Afganistana, prati ga sve vrijeme, te neprekidno izaziva strah, nesigurnost i osjećaj kao da se nije pomjerio iz Afganistana. Hrvatsku granicu je pokušao preći šest puta, nažalost bezuspješno.
„Najgore što pamtim desilo se tokom jednog od pokušaja prelaska u Italiju. Pješačio sam sa jednom grupom 9 dana kroz šumu koja se nalazila na samoj granici Hrvatske. Cilj nam je bio da dođemo do Italije. Međutim, uhvaćeni smo i pretučeni od strane Hrvatske vojske i policije i vraćeni nazad u Bosnu. Jedan od pripadnika Hrvatske vojske, naočigled svih prisutnih, upucao je jednog migranta. To je bila noćna mora. Osjećao sam se kao da sam ponovo u Afganistanu“, ističe A.D.
Miran život
Predrasude koje idu ispred migranata otežavaju njihov boravak i put ka Evropi, a mediji ponajviše pažnje posvećuju i ističu pojedinačne prijestupe na osnovu kojih se formira negativno mišljenje o migrantima kao o ljudima koju su došli otimati i pljačkati. No, kako A.D. ističe, važno je osvijestiti se i znati da svugdje na svijetu postoje i dobri i loši.
„Postoji mnogo zabluda o migrantima, a najčešća je ta da migranti lokalnom stanovništvu otimaju i žele oteti posao, dom, novac, da su loši i da se ne znaju ponašati sukladno društvenim normama, što nije tačno. Svugdje postoje dobri i loši ljudi.“
Kao cilj, A.D. navodi jednostavan i dostojanstven život u zdravoj i mirnoj zajednici. Želja mu je da, iako odbačen od porodice, najmlađu sestru izvuče iz nesigurne okoline, te da joj obezbijedi obrazovanje.
Stranica je sastavni dio projekta New Voices pod nazivom “Dozvoli da ti ispričam”.
Autor/ nosilac projekta je Dženedina Mušanović, a projekt se sprovodi uz podršku Programa osnaživanja nezavisnih medija, Indenpendent Media Empowerment Program (IMEP).