Oprosti mojim greškama, ludosti i potrebi da tragam za sobom i svijetom oko sebe. Neobična sam, lepršava i posve u svojoj ljubavi. Radim stvari zbog kojih često bilježim reckice u rubrici za greške. Nema veze, život nema pravila za upotrebu. Kada pustiš mojoj mašti na volju, dobiješ samo ono najbolje od mene. Ako me pokušavaš uobličiti prema svojoj potrebi, imaš nekoga kome si uništio krila, volju za životom i ispisao tužne stranice dnevnika. Ne znam za pravila, nemoj da mi zamjeriš. Samo volim i radim prema onome što mi srce nalaže.
Ja sam jedna mala novinarka, uskoro magistrica komunikologije od koje u ovoj državi nikada neću kupiti stan, imati dobar auto, ali biću sretna kao takva, radit’ ću ono što najbolje znam. Jučer dok sam ovjeravala karton za nezaposlene, pomislila sam kako ću biti prva magistrica u svojoj općini na birou. Bravo za mene, u nečemu sam prva u Sapni. Nisam jedina u državi, valjda bi to trebao biti izgovor za propali sistem u kome sam rođena, odrasla i živim.
Danas sam došla s posla i rekla mami kako ću magistrirati i ići, ne znam gdje. Možda u Švedsku, možda u Belgiju, možda u Sloveniju. Čine mi se kao lijepe zemlje za nastavak traganja za naukom. Koliko li ću puta da se predomislim još? Ako odem odustala sam od sebe, od snova i želje da otvorim vlastitu agenciju za komunikacije, odustat ću od zemlje koju volim i ljudi koje poželim dok se okrenem. Ne mogu ja biti kukavica i boriti se protiv vlastitog srca ipak mi je ono najvažnije. Hirovita sam i to neumorno. Teško me pratiti, ispoštovati, priznajem, ali ako znaš s mojom ludom energijom, onda znaš da sam prijateljica do kraja i u svakom trenutku.
Možda vam se čini kako ne mislim o porodici! O, mislim itekako! Ali neću da rađam tamo gdje ne mogu još ni sebe da stabiliziram, tamo gdje ni moja budućnost nije sigurna, ne tamo gdje i ja ovjeravam karton na birou za nezaposlene.
Reći ćete kako je ružna odluka. Moja je, ne znam bolje i ne mogu! Još sanjam u državi gdje nam to zabranjuju, gdje nema budžeta za socijalno ugrožene, gdje su na vlasti kupljeni diplomci i najviše znaju oni što su izbjegavali školske časove. Ironija je da vam karton na birou ovjeri neko čije je obrazovanje pomnoženo s nulom, ali stranačka aktivnost s desetkom.
Možda sam trebala biti u prvim redovima, navijati za “naše” i klimati glavom, ali ne mogu. Moj želudac burno reaguje na nepravdu. Mati me na svijet donijela zdravu i čitavu, a ja zbog nepravde i slabog fitilja uništila endokrini sistem. Bunila sam se kada su me u domu zdravlja nazivali ludačom, a ja znala da mi je riknulo nešto, bila je to štitasta žlijezda, bunila sam se kada su me kažnjavali bez opravdanja, kada su krali, a predstavljali kao dobro. Bunim se i danas na sve što mi želudac kaže da nije u skladu sa normalnim. Pokvario mi se ozbiljno neki ključ za toleranciju, pa sad brže reagujem nego ranije, ali to sam ja.
Volim riječ glup jer samo tako opisujem primitivca, uhljeba i stranačku ulizicu koja živi od naših para, još mi soli pamet, meni koja je za tog iz prvih redova izmislila nauku. Moj profesor je govorio: “Nemam s kim, a nemam ni protiv koga”. Valjda sam i ja u toj fazi, pa nemam s kim više ovdje, a nemam ni protiv koga jer ne mogu sa onima koji još nisu naučili osnovne stvari.
Bila sam sretna na jugu, tamo sam pronašla iste kao ja, ovdje sam opet tužna jer šta da radim sa studentima Sinergije? Oni na državnom budžetu, ja na vlastitom. Oni na moj račun voze nova auta, ja staru Corsu. I treba da šutim i budem zahvalna.
NE! Znate zašto? Moj tata je stvarao ovu državu, školovala sam se od dnevnice, ne s budžeta i imam pravo da negodujem. Imam pravo da se borim za neke nove klince koji će žarko željeti ostati u državi iz ovih ili onih razloga i moraju imati pravo na stav. Ne, nećete gušiti revolt u nama, nećemo umirati od raka koji smo napravili gutajući teške zalogaje i možda mi mogu uzeti sve, ali ne i ponos, ne i znanje i pravo na mišljenje.
Klinci moji učite, znanje vam je jedini garant da ćete možda dobiti šansu ovdje, ostati uz stare roditelje, vaše staze biće progažene jer mi ih za vas gazimo. I da, ostajem još uvijek!
Piša: Anisa Mahmutović