Ma gdje ide sav taj narod? Negdje žure, “gaze” jedni preko drugih, ne izvinjavajući se, ne mareći o posljedicama. Posmatram ih s tugom, čuđenjem, nevjericom.
O, ljudi, koliko ne znamo cijeniti svoj život, sreću. Itekako. Odavno nam je sve na dlanu dato, i mi opet nezadovoljni. “Htio bih ovo, želim ono”. A, kad dobijemo, poželimo još više, više. Dosta, zapitajmo se?! Šta, koliko, kako radimo, zaslužujemo li sve što imamo, ne govoreći o tome što još želimo? Kad bi izgubili dio, koliko bi patili samo!
Hajmo sabrati svoje misli, potrebe, preispitati bogatstvo svog života, i naučiti uživati u tom svemu već jednom! Zar nije dosta namćora, besmislenih izjava, propalih nada, pokušaja, neispunjenih želja, neuzvraćenih ljubavi? Hajmo željeti i pokušati dobiti najsretnije trenutke, bar dijelom ispunjene želje (jer, sve u životu ne možemo imati), samo radost na licu svake individue. Pokušajmo ostvariti najljepše ispisane, ispričane i prepričane roditeljske, prijateljske, poslovne, ljubavne priče. Nemojmo puno tražiti, pustimo da svaka kocka dođe na svoje mjesto i uklopi se u naš sistem života. Možda će nam tako lakše biti. Ali, haj ti, čovjeku, dokaži da će tako biti, kad želi biti uporan i koračati da bi dobio ono što želi? Jesam u pravu? Klimate glavom, je li tako?
Kako nam se samo sudbina preokrene, jer mi ne znamo najbolje! Pomislimo, poželimo želju, i težimo njoj, a onda se na tom putu sve drukčije ukaže i promijenimo mišljenje, želje svoje. To nas novo, drukčije, itekako više učini sretnim, negoli ono čemu težismo. Ni sami ne znamo, katkad, šta je za nas najljepše. Mislim da nas se većina u to, koliko puta uvjerila.
Imamo jedan problem, rekla bih. Bojimo se života. Da, jako. Zašto? Ni sami ne znamo ili ne želimo prihvatiti. Kao da nam svakodnevno upućuje riječi tipa: “Ne valja ovo, ne valja ono, ovo nije za tebe, ne smiješ tako”. Sve mislimo da će nam prirediti neku predstavu, ne pitajući nas, želimo li ili ne, i pustiti nas da odigravamo brojne uloge, koje nam se baš i ne sviđaju.
Većina nas krivi vrijeme (jer ga, kao, nemamo), obaveze, ostale sitnice. Do nas je, nije do vremena, pustimo razna izvlačenja. Što se više udaljavamo jedni o drugih, gore je, teže. U svakoga bar malo ima mogućnosti vremena, ostalih potrebnih elemenata za druženje, održavanje odnosa. Zgazite tu lijenost malo, pobijedite egoizam, prihvatite ljepše osobine, dignite se iz ležećeg položaja i krenite putem zvijezda, svjetlosti. Stavili ste crnu tačku na vaše puteve, oči, misli. Mislite sve je crno. Upravo zato: to mislite. Ali nije. Osvijestite se, kao iza sna, umijte hladnom vodom. Dođite sebi…
Šta je dobro u životu? Smatrate da nije ništa, zar ne? Bar većina. Koliko li ljudi sebi postavljaju ovo, pored mnogih drugih, pitanje? I onda, u spisku nedaća, traže one dobre stvari da im izmame osmijeh, malo u glavu (razum) unesu svijest o tome da sve nije tako sivo, tamno. A ne gledamo drukčiju stranu, ne, njoj ne damo da otvori vrata svoja, jer je zatvorena, snažno zavezana mračnim silama misli, postupaka. Sve je okolo nas dobro. Dobri smo prvo sami mi, onaj čovjek kojeg svako jutros, krenuvši na posao sretnemo, poklonimo osmijeh koji mu znači možda, toliko da ni sami svjesni nismo koliko. Dobro je što imamo sve ljude pored nas, koji nam svakodnevno pokušavaju izraziti ljubav bilo kojim načinom, ali sami ne damo srce u njihove ruke. Zavezali smo ga u klupko, ne puštamo. Dobar je onaj hljebčić koji uz ručak, večeru jedemo, onaj sokić, kolačić, kahvica kojom napojimo želudac kao što se kaže “šlag na tortu”, nakon obroka. Dobro je što se vratimo u naše tople skromne domove, iz kojih nas svako jutros neko isprati i dočeka sa svojom nekom čari, nekim posebnim duhom kuće (znate onaj karakterističan prijem svake kuće). Dobro je što svake noći naše umorne glavice spustimo u davno već čekane krevetiće, i s rahatom kažemo: Ah, ljepote! E, da! Upravo!
Volimo život, opustimo se, budimo muzika, ples, vatra, led, voda – sve u jednom, jer to možemo! Uživajmo u životu, veselimo se sitnicama, kao malo dijete, iako smo djeca u duši, a izvana odrasli ljudi. Volimo, cijenimo sebe, ljude – pogotovo one nama najbitnije, najdraže, budimo sretni, jer imamo razloga, samo što ih ponekad nismo svjesni. Čuvajmo sve ono do čega nam je stalo, zaboravimo na inat, ponos, borimo se za ono što želimo, a da li nam je i suđeno – vremenom ćemo saznati. Budi ono što jesi. Onima koji nas vole poklonimo: ljubav, pažnju, povjerenje, svoje vrijeme, jer je to najmanje što možemo. Radimo ono što volimo, želimo, smatramo prihvatljivim, ne dozvolimo da nam drugi ruše sne, želje. Postanimo ljudi.
Ja, na primjer, da mogu baciti magnet koji bi pokupio bol, nemir, svu nervozu, bila makar i najmanje mjere – voljela bih. Da se kako mogu s kim sresti na putu iz ove virtualnosti ka stvarnosti, i da sve što nekome leži na duši, stoji u grudima – isteče kao voda kad je pustiš, ne zaustavljajući je – bilo bi lijepo. I samo molim da nam se, pored zdravlja i života – podari više vjere. Da se svi obradujemo samo mirom, srećom, oduševljenjem, potpunim zadovoljstvima. Tako je ljepše, tuge je dosta, za još ovoliko života.
Napisala: Dženita Tinjak