Dani prolaze, a i mi s njima. Gdje mi to idemo? Da li ima povratna karta? Da ima, neko bi se vratio. A ako činjenica kaže da ”nema”, zašto nema? Zašto nas toliko ta činjenica ne podstiče da razmišljamo o tom putu. Kada bi sjeli u neki autobus, bez povratne karte, za kojeg ne znamo kuda vozi, bili bi zabrinuti vjerovatno. Zabrinuli bismo se kuda idemo. Šta kad dođemo? Ne znamo nikoga. Kako ćemo preživjeti? Hoće li se sve to završiti dobro ili loše? Kad će se završiti? Da li će se uopće završiti?
Možda patnja bude konstantna… a možda bude neočekivano lijepo. Možda. Sve bi to insan sebe pitao kada bi se našao u toj situaciji. Ali, značenje riječi ”insan” je: ”zaboravan”. To znači da je zaboravio da upravo putuje tim autobusom, a ne zna gdje. Šta nakon smrti? Gdje duša ide? Kako će izgledati sve to? Hoće li sresti nekog ko će ga utješiti? Ima li tamo društvo? Ima li auta, cura, diskoteka, kafića? Hoće li ova pamet biti ista nakon smrtnog časa? Da li ćeš imati pravo na riječ? Ko te čeka nakon smrti? Šta te čeka? Puno sam pitanja postavio, vjerovatno će neko reći: ”okej, ima li ikakvo uputsvo na ovome svijetu za svijet poslije smrti?”. Da, ima. Knjiga se zove ”uputa”, ”opomena”. Znaš li koja je to Knjiga? To je ona Knjiga koja je na stalaži umotana u peškir, da ne bi, ne daj Bože, prašina na nju pala. Ima još jedan efikasan način da na tu Knjigu ne padne prašina. A to je da se ta Knjiga otvori i čita. Što bi se reklo: ”dva zeca jednima kamenom”, saznaš uputsvo za svijet poslije smrti, a ujedno i nema više prašine na Knjizi. Da, govorim o časnome Kur'anu.
Šta li ta Knjiga znači nama? Toliko je volimo, da ne damo ni trunka prašine da padne na njene korice. U toj Knjizi piše da će čovjek, nakon smrti, imati ispit. Ko ”položi”, dobar je. Ko ”padne”, doista je pao. Da li ste ikad vidjeli studenta koji dobije literaturu za ispiti, zamota je u peškir i stavi na stalažu. Položit će ispit? Ne! Hoće, kod pojedinih profesora, ako masno plati. Ali na svijetu poslije smrti nema toga. I da ima, a nema, ćefini nemaju džepove, ne možeš ništa ponijeti. Mi smo dobili ”literaturu” za ispit poslije smrti, nećemo položiti taj ispit motajući Kur'an u peškire. Knjiga nije za peškira. Knjiga se čita. Vjerujem da mnoge od nas muči ta činjenica da ćemo prestati sa životom na ovome svijetu, kad-tad. Moramo biti spremni i naoružani za svijet poslije ovog. Naoružati se iskrenim činjenjem dobrih djela, ispunjavanjem Božijih naredbi koje pišu u ”Knjizi u peškiru”. Pokoravanje Božijim naredbama ima korist i na ovom svijetu, samo što ne možeš od peškira pročitati i shvatiti. Često vidimo kako se Kur'an uči mrtvima, a spušten živima. Mrtav insan, da može, progovorio bi iz mezara da slijediš upute te Knjige. Ali ima nas živih koji govorimo da treba da slijedimo upute te Knjige, samo ne možemo čuti od prevelike buke. Tu buku proizvode poroci današnjice, koji su odveli ljudske duše u nepokornost i Bogu i onima koje je Bog nadredio.
Slobodno mogu kazati da je svaki problem u životu, familiji, komšiluku, gradu, državi, svijetu, uzrokovan okretanjem leđa Božijoj uputi, jer u Kur'anu jasno stoje rješenja za svaki detalj ljudskog života. Vratimo se Božijim uputama, da bismo popravili svoje stanje. Allaha neće popraviti stanje jednog naroda, dok taj narod sebe ne popravi.
Autor članka za Paralele.ba: Edin Hrnjić