Ispružene ruke, započet korak. Lanci oko vrata. Stegnute riječi zapele u grlu. Ne mogu van. Um blokiran, čovjek šokiran. Propaganda slobode upakovana u zatočeništvo. Čovjek pušten iz zatvora sve je osim slobodan. Ono što mu nedostaje je vlastito JA.
Osmijeh klizi sa usana, raspoloženje se širi. Osoba zrači nečim što zapravo nikada nije imala. Unutrašnji mir. Krikovi užasa zatočeni ispod, jecaji suza u mutnim očima. Gorčina samoće ispod plašta društvenosti. Ko sam zapravo ja ako se smijem onda kada bi trebalo da se plače? Da li preveliki ponos ili nadmoćna iluzija sebe? Suzdržanost onda kada treba da se daje. Sve od sebe zarad slobode. Čovjeku je očito bolje u lancima. Naviknut je da bude sputan pa mu sloboda ne znači nagrada, već kazna. I to najveća. Zločin. Unutar tamnica duha kriju se najsrećnija bića. Dakako, samo naizgled. Zabava za ostale znači autodestruktivnost. Znam to. Gledala sam najbolje. Ali slični se prepoznaju. Već pri prvom susretu vidim iza maske očajnika koji bi da bude srećnik. Nikada nije. Zabranio je sebi bilo kakvo osjećanje jer zna da će ga boljeti. Navodno je lakše posmatrati nešto što se zove život. Trčati pored njega nigdje ne stajući. Uvijek imati kritiku na takmičare a biti prevelika kukavica da uđeš u igru.
Čovjek. Skup gluposti zatočene ispod brda inteligencije. Kao vulkan. Eruptira neočekivano, intenzivno i pogubno. Za sebe i ostale. Spreman na uzaludne pokušaje zabrane doživljaja. Zatočenik i sudac. Ujedno i porota. Brani se, ali isto tako i osuđuje. Čak se sam i prati do velikih metalnih rešetki zatvora. Voli biti unutra jer vani se nalazi previše iskušenja. Kao da je izolacija rješenje.
Bila sam unutra, i često se tamo znam vratiti. Svjesna da je pogrešno, ne znajući ispravno. Moj smisao je najčešće konfuzija. Komplikujem dodatno naizgled jednostavne stvari. Jednom nogom sam u svijetu, a drugom u teškim lancima. Rukama dodirujem zrak, a uporište mi je u zemlji. Unutar mene vatra. Oko mene led. Krila prevelika da bi se poletjelo. Stojim na raskrsnici tražeći rješenje. Naravno, ono pravo. A zapravo, svaki put je ispravan. Iza svakog ugla čekaju nove greške. Ne postoji prečac za izbjegavanje istih. Da bi se ugledalo sunce potrebno je gaziti preko trnja. Čak i tamo, negdje u blizini njega boli. Peče užasno blještavilo nedostižnog. Prividno savršenstvo. Iluzija.
Vrata su otvorena. Uvijek mogu da ih zatvorim i povučem se u sebe. Ali hrabrost je otići. Boriti se sa lavovima strasti bez ikakvog štita. Rizik je živjeti, ludost umrijeti. Mudrost balansirati. Čak i kada se izbori sa drugima, nikada neće sa sobom. Duh slobode unutar čovjeka uvijek će biti taj koji će mu upravo nju braniti. Zauvijek.