Tako nekad reče i zapisa naš (ili nije naš, o tom ću drugom prilikom) Meša. U srednjoj je to bio samo jedan čas lektire, a danas, kad se boriš za vlastito preživljavanje, baš ova rečenica dobija smisao.
… i onda tako još dođu stariji pa ti se nadovežu na tvoju muku. Hoće li biti kakvog posla?
… i ništa se ti ne sekiraj, tvoje je samo da završiš. Pričali mi ljudi, dobili upalu prstiju okrećući brojeve telefona tako tih “pouzdanih ljudi”, ali ništa, ili što bi rekli naši stari, ni mukaet. Tako se odnekud ni nekih mračnih i dubokih sjena pojavi riječ “PREKVALIFIKOVAN”. Taman pređeš preko svoj ponosa da sa fakultetskom diplomom ne bi radio u pekari, mesari, trafici, kad odjednom si previše pametan. Moraš biti malo gluplji, čak se i svom dragom privatniku pravdati što si toliko pametan, jer trebaju ti pare, stid te bude živjeti o tuđem trošku. Osnovati porodicu nema šanse, jer je privatnik još na prvom razgovoru rekao “eto da se možeš vjenčati, ali djecu nikako dobiti naredne tri godine, jer slijedi otkaz“. Logično. Uzmeš malo da pišeš, sviraš, daš mozgu oduška, kad ono :”E moj sine, nema ti od tog’ hljeba.” Očito nema ni od diplome, ali ne smiješ to naglas reći, jer oni znaju da đubre i knjiga nikad izdalo nije.
… ma neće omladina da radi, ima posla. Možda mi samo jednostavno sanjamo da nekad radimo ono za šta smo se školovali, baš kao naši drugovi i drugarice koji su u srednjoj padali na popravni, godinu, a za neopravdane su smišljali izgovore koji su komotno mogli parirati TOP LISTI NADREALISTA.
Naprimjer, kad odem u bolnicu, osjećam se kao u horor filmu, sve mislim, doći će mi tako neki sa ogromnom iglom da mi izvadi krv, baš taj (ili ta), koji su od mene uzimali sveske eto ono da nauče za dvice. Ispraksiraju se oni vremenom, ne mogu gubiti duše.
Ovdje nastupa moderni Meša i izjava s početka drame. Kad će nas prestati krasti, ili bolje pitanje, kad ćemo mi prestati šutjeti i trpjeti. Takvi su ti Bosanci i Hercegovci, kad se šta desi zanimljivo dva-tri dana, poslije sve isto, ista monotonija. Palili smo i Predsjedništvo, a gledam neki dan, ljepše nego što je bilo. Oderali nam džepove, pošteno. Glagolski pridjev trpni mi najlakše i u osnovnoj shvatimo, a kad ćemo živjeti?
Piše: Nejra Peljto