Sa ovim problemom se suočavamo svakodnevno. Od trena kada ujutro otvorimo oči, pa sve do momenta kada se vratimo kući, smjestimo se u svoju udobnu fotelju. Niko nije isključen iz ove igre zvana „maloljetnička delikvencija“, bilo da se nalazi sa ove ili one strane stola. U svijetu se popularno tako naziva. Ja bih to nazvala nedostatak ljubavi. Nedostatak pažnje. Nedostatak osmijeha. Nedostatak. Opčepoznato je da se svaki nedostatak liječi upravo konzumiranjem onoga što nedostaje. No, sama dijagnoza je pola rješenja.
Nemojte misliti da je ova tema mrtva, da je maloljetnička delikvencija mrtva ako o njoj trenutno niko ne piše, ako se ne govori o tome na svim TV stanicama. Nije. Samo je zaspala, samo se pritajila.
Naime, riječ je o osobama koje su još uvijek maloljetne, a učinile su ono što je zabranjeno po svim pravilima, po svim religijama, u svim starosnim dobima. Riječ je o različitim nivoima kaznenih dijela, zbog čega cijeli život ostaju zabilježeni, označeni. Riječ je o onima koji cijeli život prožive sa mrljom, lošom etiketom.
Do neki dan djeca su se igrala loptom, danas se igraju mobitelima. Do neki dan su se družili sa svojim vršnjacima, danas svako ima svoju igricu. Svog ratnika. Svoj facebook profil. Svoj Instagram nalog. Do neki dan djevojčice su uživale u plastičnim lutkama, danas su i same postale plastične lutke. Djeca se gube u vremenu, gube se u modernom stoljeću. Djeca danas, baš kao i većina ljudi nema svog identiteta. U džepovima se više ne kriju klikeri, nego noževi. Danas se takve djece plašimo. Onda se postavlja pitanje, a plašimo li se samog sebe?
Zapravo, nismo ni svjesni da mi sami kreiramo te maloljetne delikvente. Guramo ih u provaliju, a onda javno upiremo prst u njih. Oni su loša strana društva, oni su jin, a mi jang. Ne! Nisu!
Moderno, kompleksno društvo, društvo u kojem se tehnologija razvija iz minute u minutu, dovelo je do toga da djeca imaju stalni neselektivni i nekontrolisan pristup svim informacijama, počevši od prevelikog nasilja na medijima do same pornografije. Ulazeći u pubertet krećemo u potragu za identitetom, te kroz TV, gledanjem filmova, sapunica, preferencijom za određenom poznatom ličnošću, imitiranjem njihovog života, također dolazi do negativnog uticaja na djecu. Ali to je samo početak.
Zapravo, primarna stvar u svakom ljudskom životu je porodica. Zdrava porodica. Porodica je prvi, od niza faktora koji utiču na stvaranje ličnosti. Ona može imati dvojak efekat, pozitivan i negativan. U porodici gdje su teški materijalni uslovi, stalne porodične svađe, alkoholizam, droge. Porodice koje nisu u stanju da imaju kontrolu nad ponašanjem djece. Porodice čiji su brakovi rastavljeni, čiji su životi preokupirani poslom tako da su djeca prepuštena samoj sebi. Uprave takve porodice stvaraju potencijalne maloljetne delikvente. Suprotna strana, ona jang, pozitivna strana je zdrava, normalna porodica koja stvara čovjeka spremnog da se suoči sa svim životnim nedaćama, a zatim i sam stvori jednu takvu.
Upravo ova tema je jedna od tema koja mnoge ljude drži budnim. Drži budne one majke čiji je sin potencijalni ubica, ali i one majke koje su ostale bez svojih nasljednika. Držat će ih budnim još godinama. Tema nije zaobišla ni jednu ulicu, ni jednu kuću, ni jedan grad, selo. Skoro da se svaka nauka potrudila da ponudi svoje objašnjenje. Postala je popularna na tako negativan način. Surovo negativan način. U narodu se kaže: „Klin se klinom izbija“. Potrebno je mlade populacije okrenuti na one pozitivne strane, pozitivne priče ljudskih života. Dati im inspiraciju, važnost u ovom malom životu. Jer samo ako dovoljno dugo gledamo u svijetlo, odvratit cemo pozornost od tame. Nažalost, vrijedi i obrnuto.