Prije nešto više od 18 godina otvorih oči. Rodih se. Ugledah svijet, i svijet ugleda mene. „Čudo“ – rekoše, a potom dodaše PRAVILO BROJA 1. Jer kao što shvatih kasnije nigdje nije bio par (2). Dok sam iz malenog krevetića posmatrala lica iznad sebe uporno sam očekivala to MUŠKO. Ali ga nije bilo. Nije mrtav, već jednostavno nije tu. Otac!
Kažu da je zarez najmudriji interpunkcijski znak, no ja tu stavih tačku. Ogromnu, crnu, KONAČNU. Nema ga. A ono čega nema, ne može ni nedostajati. Jer nikada nisam spoznala šta znači njegova pojava. Život je suviše težak i suviše lijep da bi ga čovjek proveo sam. Ali po meni i suviše dragocjen da bi ga proveo u lošem paru. Onda kada ne ide, ne postoji alibi da se brvnara održi na vodi. Potopi je ili gradi na zemlji! U njoj neka ti budu korijeni, a krošnju vini u nebeske visine. Izgrađuj sebe jer to je najbolja investicija. Ostale su sve čini se pogrešne. Otkud ideal o ljubavi, čemu iluzije savršenstva koje ne postoji? Neki su očito previše čitali bajke. Došlo je vrijeme da se odrasli počnu odgajati. Stoga odlučih, čekati. Znajući da ljudi na krajevima traže svoje početke. Gubeći se u krugu zvanom ŽIVOT, onda kada je vrijeme SMRTI.
Najednom satovi puknuše, zidovi se srušiše. Začuh krik svog imena u dubokoj tami. Slijedih ga do samog izvora i dođoh do ogledala. „Nemoguće“ – pomislih. Da li su ovo halucinacije? No odraz u ogledalu ne bijaše moj, iako vrlo sličan. Ugledah ruke, lice, i taj odriješiti stav u kojem odmah prepoznah SEBE!
Ali u ogledalu je čovjek. Muškarac. Stranac. Starac. U bezvremenskom i beztežinskom prostoru on se ipak usudi da kaže kako nema mnogo vremena. I tada shvatih. To je on! Otac koji me došao vidjeti prije smrti. Posljednja želja JA. Zar da mu je ispunim? Ali zar da opet budem sebična? Najprije realna i racionalna. Rekoh mu „Neka to bude kratko“. I on poče s težinom u govoru:
„Ljubav nije jednostavna. Komplikacije su u nju utkane poput niti. Ona je običan drveni štapić koji je pozlaćen. S vremenom pozlata spadne i ostane ogoljeno drvo. Tada zapravo shvatiš nivo iluzije koju si razvijao. Onda i odustaneš. Odeš, napustiš. No dobre stvari se čekaju, a sjajne se dogode samo jednom. Dogodila si se ti!I nije mi žao zbog toga. Naprotiv. Žao mi je što sam bio toliko slab da odem od tebe, a istovremeno drago što si dovoljno jaka da dođeš. Hvala ti“
Pogledah u čovjeka sa ravnodušnošću, koja je od svih stanja najgora. Ali, ipak, shvatih ga. Pružiš ruku da dotaknem korijen sebe, ali krik iz ogledala se prolomi. Jedno slino „NE!“
I sve se raspade u 1000 dijelova. 7 godina prokletstva za neke. Za mene samo NEDOVRŠENA PRIČA. Jer iako se trudim ona nema kraj. Kada se s obe strane dignu štitovi obrane iako ne znamo od čega, nastanu napadi tišine. Ugase vulkani ljubavi i proključaju vrela mržnje. Jednostavno NEMA.
Nema spoznaje, nema susreta, odgovora, a ni pitanja. Ravnodušnost-najgore stanje. Mrtvo područje genetskog koda. Ko sam ja? Odakle potičem? Ko je čovjek koji me stvorio? Zauvijek NEDOVRŠENA PRIČA. Ja sam ona koja stavlja zarez.