Nekada su se graditelji kuća zvali dunđeri. Na turskom to je značilo starinski stolar i zidar, ujedno neimar. Taj naziv je imao i skriveno značenje. Najčešće se to odnosilo na nekoga ko svoj posao ne uradi dobro, za neprecizan i nekvalitetan rad.
Dunđer je gradio kuće čiji su se zidovi pravili od klesanog kamena ili drvene oplate. Zidovi su debeli do 80 cm, pa je u tim kućama ljeti hladovina, a zimi toplo. Nije postojao nikakav drveni pod, samo se zemlja ilovača utiskivala “jednostavnim” alatom točkom. Stvarali su najprirodnije kuće u kojima je život tekao u zajednici. Sve je bilo od drveta, zemlje i trske, što je činilo prirodnu građevinu koje se danas stvaraju. U jednoj takvoj kući živi šezdesetogodišnji Milorad Kovač koji je ostao na porodičnom imanju svoga oca. Kuća je stara i oronula, ali je održava savršen način gradnje.
– Dovlačili su kamen i pijesak kum iz rijeka Velika Bijela i Mala Bijela. Zaprega se ručno pravila, sa drvenim točkovima, potiskivani metalom, vukli su volovi do mjesta gradnje kuće. Dunđer Miloš Gutalj je izgradio ovu kuću 1952. godine.
Na iskopane temelje sa tri strane je postavljao klesani kamen. Podrum nije imao dimenzije sadašnjih prostorija. S donje strane je stavljao vertikalne grede debljine do 20 cm. Ručno su tesane i postavljane jedna do druge s donje strane kuće. Uz kamene zidove je postavljao poprečne grede urezane i vezane za dizmu. Spajao ih vezivnim tkivom od pijeska, kreča ili jaja. Krečanu su pravili mjesec dana ranije, a kreč sami varili. Oslanjao je grede na kameni zid za prvi sprat kuće, šest metara duge širine u obliku pravougaonika 20-30 cm. Povezane vjenčanicama i vertikalnim gredama za dizmu podizao rogove. Pokrivale su se drvenim krovom “sindrom” koja se ručno cijepala. Biralo se drvo jelika i rezalo ručnom kladom dužine do 80cm. Cijepao se u dvije polovine, četiri četvrtine, a petu je ostavljao najdužu. Obrađivao je krov sa bradvom, vrstom sjekire za uređivanje krova. Držak je bio u jednom dijelu tanji, dužine 80cm. – sjeća se Milorad.
Na bosanskim kućama je često postavljan lomljeni krov lastavica. Zbog oštre i surove klime, na ovim kućama su postavljani manji prozori sa dva okna.
– Bosanski prozori su postavljani s donje strane, zbog svetlosti i lakšeg zagrijavanja kuće. U jednoj ovakvoj kući je živjelo nekoliko porodica. U donjim prostorijama “podrumima” su boravili i ostavljali namirnice. Gornje prostorije su bile namještene za sobe. Uz oskudan namještaj i siromašan život u ovim kućama su se često pravila sjela i čula pjesma.- kaže Milorad.
Slične kuće su postale muzeji na otvorenom u etno-selu Stanišić u Bosni i na Mećavniku u Srbiji. Razglednice sa ovim kućama i starim stvarima postali su suveniri u našim domovima. U nama su ostale slike velikog zelenog kredenca ukrašenog heklanim miljejima, tronošca uz stari šporet. Klupa i velikog stola ispunjenog kriškama krompira, domaćim kajmakom i pečenicom. Stare sećije u kojima su bake čuvale pisma iz vojske i razglednice. Ostao je miris osušenog limuna i dunja u ormaru. Velike kriške domaćeg hljeba namazanog mašću i posutog šećerom ili alevom paprikom. Otškrinutog malenog prozora i tihog cvrcanja u hladnim sobama u kojima se mirno spavalo. Pokriveni vunenim jorganima koji su mirisali na travu. Mirisnih jabuka poredanih na teške drvene ormare. Toplog zagrljaja i radosti što smo se vratili tamo gdje pripadamo.
Danas se stvaraju kuće koje su ekonomične, od prirodnog materijala. Takve kuće su stvarali stari samouki neimari po Bosni i te iste kuće predstavljale su život u jednom vremenu koje je iza nas. Tako će i nas svijet u kojem koračamo i stvaramo jednom nestati, ali će ono što ostaje govoriti o našem načinu života. Male bosanske kućice su muzeji koje ne treba rušiti, udahnuti im život znači obnavljati tradiciju za koju sigurno drugi zapadni narodi bi uradili umjesto nas.