Dr. sci.Amra Imširagić
Azemina Imširagić, profesor
Behida Malkić, nastavnik
Nevzeta Avdibegović, profesor
Cover Slika 1. (http://os-gorjani.skole.hr/ucitelji)
Kada se vratimo u školsko doba naših generacija, sjećamo se autoriteta učitelja, nastavnika, roditelja. Od učenika se zahtjevalo da uči, te kao proizvod naučenog dobije realnu ocjenu po kriterijima ocjenjivanja. Nepoštovanje pravila unutar škole bilo je sankcionisano od strane nastavnika, direktora, ali i roditelja. Bilo je reda, rada, discipline. Od kada je svijeta i vijeka. Nama roditelji nisu plaćali privatne časove, snalazili smo se kako znamo i umijemo. Za neprijemeren odnos prema nastavniku, redovno smo dobijali kazne od roditelja. Oni su poštovali nastavnike. Nisu dolazili u školu za svaku jedinicu, pričanje na času, već su bili pravedni i uvijek na strani autoriteta učitelja. Tako smo i mi naučili poštovati učitelji, jer oni su ti koji nam daju znanje. Tako su nam govorili roditelji.
U školi akcenat je bio na usvojena znanja. Za naučeno ili nenaučeno dobijali smo zasluženu ocjenu. Niko nas nije pitao, ko su nam roditelji, čime se bave… To za nastavnike tog vremena nije bilo bitno. Jedina krucijalna činjenica za njih je znanje nas učenika.
Danas su se kriteteriji promjenili, sve je pošlo što bi rekli stari:“Sve krenulo niz brdo“. Ma, koliko nastavnik insistirao da je znanje na prvom mjestu u obrazovnom sistemu, nailazimo na česte prepreke, dileme: „Da li za realno znanje dati realnu ocjenu ili uvažavati status roditelja? Ocjena je za znanje, jer postoje kriteriji ocjenjivanja. „Ni po babi, ni po stričevima!“ Danas ukoliko date ocjenu koja nije po kriterijima imućnih roditelja bivate pozvani od strane direktora. Te on izjavljuje čuvenu rečenicu:“Znate li da je učenik/ca čuvenog političara, sudije, ljekara… Ukoliko ne udovoljite pritisku direktora, dolazi Vam čuveni političar, imućan roditelj, prijeti Vam prijavom Pedagoškom zavodu, Ministarstvu. Ako ovako nastavimo davati ocjene po kriterijima imućnih roditelja, a ne stečenih znanja, uništit ćemo obrazovni sistem.
U školi jedino mjerilo mora ostati znanje, stečeno vlastitim učeničkim trudom, zalaganjima, te kao produkt toga zaslužena ocjena. Pitamo se može li iko stati u igri zvanoj“ocjena po mjeri roditelja političara/imućnog roditelja“. Nastavnici su često pod uticajem prijetnji da se podobnoj djeci (djeci političara, sudija, ljekara, imućnih roditelja…), mora dati podobna ocjena da mi nastavnici ne bi narušili ugled političara. Iako, učenik nije znao, jer u školi znanje je elementarno.
U školi znanje mora biti na pijedestalu, a za ocjenu jedino je kompetantan nastavnik koji poštuje kriteriji vrednovanja učeničkog znanja. Nastavnici ne smiju biti pod prijetnjama, ucjenama, držanjem pridika od strane pretpostavljenih/ direktora, pa i od roditelja. Učili su na fakultetu da je za ocjenu jedino mjerodavno znanje, a ne stalež roditelja.
Ocjena nije dar, niti nagrada. Ona je mjerilo znanja. Znamo da će ovo neke naljutiti, jer istina uvijek boli. Mnogi od ovih aktera koji su za ocjenu po mjeri poznatih i imućnih roditelja ne sjede u kongresnim salama, već su i oni u obrazovnom sistemu. Oni rade u školama.
Situacija nije bolja ni na fakultetima koji su nekada bili hramovi znanja. Za nenaučeno student je dobivao negativnu ocjenu. Pa, dok ne nauči, nije dobivao prolaznu ocjenu. Danas je izokrenuta priča i u visokoškolskim ustanovama. Univerzitetski profesori koji ne igraju po zamišljenim igrama pretpostavljenih. Doživljavaju od pretpostavljenih, spominjanje imućnih roditelja, rodbinskih veza studenta koji nije dobio prolaznu ocjenu. Kao nagradu što vrednujete znanje studenta, a neznanje sankcionišete, dobijate nagradu otkaz uz prijetnje:“Više nikada nećete raditi na univerzitetu“. Elem, tako se dogodi! Otkaz zbog nepoštovanja rodbinskih veza, statusa imućnog i poznatog roditelja. Znanje kome je to važno?! Čak i neki univerzitetski profesori, dobijaju docenture iako nemaju niti ijednog stručnog, a da ne spominjem naučne radove, objavljenje knjige. Postoje oni koji nikada nisu izlagali na konferencijama, okruglim stolovima, jer se plaše nastupa pred velikim brojem kolega/nica. Niko za njih čuo, a nose zvanja vandredni profesor ili još gore redovni profesor.Postoje i profesori koji npr. Bave se djecom oštećenog sluha, a dana u radu sa tom grupom djece nemaju. Znaju o njima uz pomoć interneta, udžbenika… Znači teoretičari! Drže se na predavanjima teorijskim određenjem datih pojomova. Isto tako i na ispitima, za njih je teorija zakon. Kako bi to student primjenio u praktičnom radu, za njih je to tabula rasa. Najbolje je kada se poveže teorija sa praksom. Te ste doživjeli to o čemu studentima govorite. Neko se ozbiljno treba pozvati ovim problemima od izuzetne važnosti za obrazovni sustav u našoj zemlji.
Ukoliko budemo vrednovali znanja učenika, studenta, po kriterijumu“poznati i imućni roditelji“, ne trebamo se nervirati i pridavati pažnju negativnim PISA testovima. Elem, svi zaduženi za obrazovni proces;“Tražili ste gledajte!“ Doveli smo do dna obrazovni sustav vrednujući poznate i imućne roditelje, a ne znanja učenika. Kada Vas sutra pitaju zašto dajete ocjenu za znanje, a ne za zvanje roditelja, recite jer znanje je ono što će pokrenuti budućnost svakog društva. Znanje je čovjekov najveći adut. Glasamo za učitelje, nastavnike koji poštuju znanje i ocjene daju po kriterijima učenikovog postignuća, a ne zbog prijetnji direktora, roditelja. .. . Postoji jedna divna priča o golubu. Bio požar u jednom selu, sve su kuće gorjele. Svi golubi stajali su na grani. Samo jedan golub išao je do potaka i zahvatao u kljun vode. Te stalno to ponavljao. Na pitanje golubova koji su stajali i posmatrali to:“Zašto to činiš, kada znaš da ne možeš ugasiti požar?“. Golub odgovori:“Neka se zna na čijoj sam strani bio“. Mi smo na strani znanja, za dobrobit svih!