Retributivna pravda je ona koja smatra proporcionalnu kaznu najboljim odgovorom zlobnim i predhodno isplanirim zločinima jer ona ne samo zadovoljava sve normalne ljudske kriterije koje moraju biti ispunjene da bi pravda bila ispunjena u očima žrtve, odnosno žrtava, nego i podmiruje inherentnu ljudsku potrebu za instinskom pravdom. Ovaj proces, naravno, je umjeren te se vodi strogo po općeprihvaćenim pravilima i normama pravosuđa, te garantuje pravednost i spriječava pravosudnu osvetu. Restorativna pravda prihvata “potrebe” počinitelja kao i žrtva kao jedan koran u procesu ka općem društvenom pomirenju. Ona također podržava dobrovoljno prihvatanje odgovornosti kao način na koji šteta koja su njihova djela, odnosno zločini, uzrokovali. Restorativna pravda izjednačava počinitelje zločina sa njihovim žrtvama, tretirajući obe strane kao ravnopravne. Ona zanemaruje potrebe pojedinca, koje nekad i mogu biti zanemarene u ime veće svrhe, a i čitavog društva. Nakaradno je čak i misliti, a kamoli provesti u djelo, da zločinci mogu ponovo biti produktivni i odgovorno članovi društva. Zločin protiv jednog segmenta društva je ravan sa zločinom protiv čitavog društva, odnosno države. Da bi se budući gubitci spriječili i stradanje nevinih osoba smanjilo, bitno je imati zastrašujuće mjere. U drugim riječima, da bi se isti zločin osujetio, neophodno je iskazati najvisočiji nivo osude i institucionlno opredijeliti se za spriječavanje istog. Bez tih mehanizama koje samo nezavisno pravosuđe može pružiti društvu, nema istinskog pomirenja niti garancije da se to isto neće ponoviti. Ovo se prilično lahko može i dokazati koristeći samo par primjera: poslijeratna Njemačka i poslijeratna Jugoslavia pa ratna BiH. Oštre, smrtne kazne su date zločincima Hitlerovog nacistiškog režima nakon Drugog svijetskog rata, odnosno Holokausta, dok je većina zločina počinjeno nad Bošnjacima (Bosanskim muslimanima) i Srbima u toku okupacije od strane Pavelićevog ustaškog režima, kao i zločini počinjeni od strane Titovih Partizana prema neprijateljima (npr. Domobranci) većinom izbrisani iz udžbenika. Suvišno je govoriti o ovome ratu i dešavanjima u njemu, kao i o uzročnosti tih događaja. Restorativna pravda nikako ne može zadovoljiti potrebe žrtve, kao ni retributivna pravda. Jer ni jedna ne može ispraviti taj zločin. To je jednostavno nemoguće. Ali, retributivna pravda bolje liječi rane i spriječava ponavljanje historije.
Napisao: Kurtović Amer, Student Pravnog fakulteta UNSA
Rad je nastao u okviru seminara „Tranzicijska pravda – put ka miru“ koji je organizovalo Evropsko udruženje studenata prava (ELSA) Sarajevo uz podršku Mreže za izgradnju mira, 21.9.2015. godine, povodom Međunarodnog dana mira.