Nasilje nad „svojom“ ženom biva tolerisano od strane društva što zbog ostataka patrijarhalnosti što zbog neravnopravnosti polova. Rasprostranjenost predrasuda da se institucije u slučajevima nasilja u porodici ne trebaju mještati jer je to privatna sfera stimulativno djeluju na nasilničko ponašanje, kao i uvrženost mišljenja da je nasilje bračna nesuglasica, pa niko ne želi i ne treba da se mješa. Smatra se takođe i da žene koje su zlostavljane to žele da budu, jer bi inače napustile nasilnike. Neblagovremena reakcija na ovo krvično djelo može dovesti i često i dovodi do ozbiljnih posljedica pa čak i do smrti.
L. Walker je kroz svoja istraživanja objasnila i približila nasilje kojem je žena izložena svakom ko je spreman i ko želi da razumije. Koristeći se teorijom naučne bespomoćnosti objašnjava dvije strane ovog fenomena i to: zašto pretučne žene postaju žrtve te kako to proces viktimizacije stvara psihološku paralizu koja ih sprečava da napuste nasilnu vezu. Suština ove teorije jeste da za osjećaj bespomoćnosti nije od značaja toliko stvarno stanje, odnosno da li postoji mogućnost kontrole nad sopstvenim životom ili ne, već predstava čovjeka o tome. Primjena ove teorije pobija objašnjenja koja u osnovici imaju mazohizam žene. Tačnije nije mazohizam glavni uzrok ostanka u nasilnoj vezi, već socijalizacija kroz učenje uloge ženskog pola, gdje se u samom početku razvoja ličnosti nameće pogrešna predstava o nedostatku kontrole nad sopstvenim životom što sputava svaki pokušaj aktivnog suprostavljanja. Ono što je bitno napomenuti je svakako činjenica da ovaj osjećaj naučene bespomoćnosti nije svojstven samo ženama domaćicma već i mnogim uspješnim ženama koje da bi sačuvale sliku srećnog braka kriju nasilje.
Teorija cikličnosti nasilja odvija se kroz III faze koje se naizmjenično smjenjuju: etapa stvaranja tenzije koju karakteriše manje nasilje; akutno zlostavljanje za koje je karakteristično nekontorlisano vršenje brutalnog nasilja i prekid nasilja kojem se pripisuje „ljubav“ i fino ponašanje nasilnika uz molbu za oproštaj. Poslednja faza ove teorije je ključna za ostajanje u nasilnoj vezi. Iluzija koju gaji žena da će se nasilnik popraviti zadržava je i kontroliše u vezi. Ubjeđujući sebe da je užas prošao i da se neće ponoviti, kada on zapravo tek počinje, žena žrtvuje kontrolu nad svojim životom. Kroz ovu fazu žena je najviše viktimizirana u psihološkom smislu jer tada najviše učvršćuje misao o apsolutnoj međusobnoj / emocionalnoj / zavisnosti: ona je zavisna od njegove pažnje, on od njenog oproštaja. Pri tom se ni jedan od partnera ne osjeća kao nezavisna individua, koja je sposobna za samostalan život već kao jedini izlaz u nekim slučajevima vide smrt.
Upravo na istraživanjima pretučenih žena koje su ubile svoje nasilne partenre, Walker-ova je zasnovala i pojam sindroma zlostavljane žene. Sindrom zlostavljane žene (Battered Woman Syndrome – BWS) je pojam koji se odnosi na određen obrazac nasilja i na psihičke i emocionalne posljedice koje ono ostavlja na žrtvi, a koje mogu biti od značaja za objašnjavanje percepcije opasnosti koja je vodi u vršenje ubistva. Sindrom zlostavljane žene smatra se podvrstom post-traumatskog stresnog poramećaja. Autori koji su poručavali ovaj poremećaj ustanovili su da se kod ljudi koji su imali iskustva sa teškim i nepredviđenim traumama ili koji su bili više puta izloženi nasilju razvijaju određeni psihološki simptome koji nastavljaju da utiču na njihovu sposobnost funkcionisanja dugo vremena nakon proživljene traume. Pri čemu se kod ljudi se stvara vjerovanje da su bespomoćni odnosno da im nedostaje moć da promjene situaciju u kojoj se nalaze, a ponavljanje traume utiče na žrtve da razviju mehanizme snalaženja i adaptacije. Usljed nemogućnosti predviđanja posljedica svojih odgovora na nasilje, žene počinju da biraju samo one odgovore za koje postoji najveća vjerovatnoća da će je zaštiti te se kao procjenjen odgovor može javiti i ubistvo. Efekat koji traume može imati je i smanjivanje tolerancije zlostavljane žene na nasilje što je, ukoliko se ponovo sretne sa nasiljem u porodici, može odvesti u vršenje ubistva.
Nisu rijetki slučajevi gdje se nasilje u porodici završi upravu smrću nekog od partera. Neblagovremena reakcija nadležnih i odgovornih na nasilje u porodici rezultira novim krivičnim djelom koje je od strane istih percepirano kao teže. Kako bi se to spriječilo neophodno je preventivno djelovati i rješavati problem u samom početku, u suprotnom ne preostaje ništa drugo nego suočavanje sa kobnim posljedicama.
Napisala: Biljana Andrijević, studentica Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci
Izvor:
Vesna Nikolić-Ristanović; “Od žrtve do zatvorenice”; Viktimološko društvo Srbije Institut za kriminološka i sociološka istraživanja; Beograd, 2000.