Davne 1948. godine, od nevladinog Evropskog kongresa u Den Haagu na kojem su tadašnji evropski vizionari razgovarali o ujedinjenju Evrope u jednu nadnacionalnu tvorevinu, preko Rima i Evropske ekonomske zajednice te Maastrichta, Amsterdama, Nice i Lisabona do današnjih dana, Evropska unija je rasla i razvijala se. U proteklih sedam decenija konstantnog progresa nije postojao period koji nije bio obilježen ozbiljnim izazovima, problemima kako unutrašnje tako i vanjske prirode. Decenije Hladnog rata, dugi i mukotrpni pregovori vođeni oko proširenja, ali donošenja ugovora koji su svaki za sebe značili korak dalje u pravcu boljeg i efikasnijeg funkcionisanja, ne samo da nisu oslabili Evropsku uniju već su je naprotiv osnažili. Iskustvo stečeno na tom putu prepunom iskušenja, nemjerljivo je.
Ipak, upozorenja i strahovi da bi se Evropska unija mogla raspasti uvijek su bili prisutni. Danas čini se više nego ikad, kako u javnosti tako i u određenim svijetskim političkim centrima. Ide se toliko daleko da i sami zvaničnici pojedinih evropskih zemalja i najcrnji scenario drže mogućim. Da li je raspad moguć? Naravno da jeste. U politici je sve moguće pogotovu kada se radi o tako složenom mehanizmu sastavljenom od desetina zemalja koje imaju svoje parcijalne interese, svoje prednosti, ali i slabosti. Međutim, iako je moguće, koliko je u stvari realno očekivati da Evropska unija sutra zaista prestane da postoji?
Iskušenje pred kojim se nalazi Evropa, a koje je izazvano talasom izbjeglica iz Sirije i ostalih bliskoistočnih područja zahvaćenim ratom i nasiljem, definitivno je veće od unutrašnje krize kroz koju je Evropska unija prošla primjerice pred invaziju Sjedinjenih Američkih Država na Irak ili monetarnu krizu izazvanu deficitom Grčke. Hoće li taj problem za koji u ovom momentu Brisel traži riješenje biti dovoljno veliki da evropski narodi zaborave zašto su ustvari skupa?
Kao i uvijek, odgovor ćemo lakše naći ako postavimo pravo pitanje a ono bi moglo da glasi: Koji će strah prevladati Evropom, strah od stotina, možda i miliona izbjeglica ili strah od raspada i napuštanja sigurnosti svake vrste koje (uz sve svoje mane i slabosti) ipak svakoj od njenih članica pruža Evropska unija?
Upravo strah primarni je razlog rađanja ideje ujedinjene Evrope. Strah od ponavljanja kataklizmi koje su sa sobom donijeli svjetski ratovi uništavajući čitave generacije i sve ono što su evropski narodi u međuvremenu uspjeli da izgrade. Ta razaranja počinjala su i završavala upravo u Evropi. Nakon II Svjetskog rata, konačno, razum je prevladao. Danas Evropska unija ima sve atribute države. Granice, valutu, vladu, parlament, tržište, jedinstveni porezni sistem, vanjsku politiku, vojsku itd… Ona jeste Država. Njeni su zakoni obavezujući za zemlje članice koje su tako dio svog suvereniteta ustvari uložile u zajednicu koja ne samo da njihovim građanima omogućava da se slobodno kreću, žive i rade gdje i kako hoće, uživaju ista prava na svakom pedlju zajednice, već i njima državama članicama da kao nekada ne gledaju sa podozrivošću i strepnjom preko granice u svog prvog susjeda. Taj strah već nekoliko generacija Evropljana ne poznaje. Za te sretne ljude on je samo daleka prošlost pohranjena u filmskim i pisanim arhivama. Milioni grobova njihovih predaka razasutih širom Evrope svjedoči da je povratak nacionalnim državama put u propast.
Tačno je da Evropska unija od samog početka ima problem sa identitetom. Proces ujedinjenja prvenstveno se zasnivao na ekonomskom i administrativnom osnovu, te sami građani često ispoljavaju “postnacionalnu argonaciju”. Nesumnjivo da svaki građanin Evropske unije snažno osjeća svoj primarni nacionalni identitet dok je onaj vezan za pripadnost Evropskoj uniji sa sociopsihološke strane kod većine krajnje upitan. Ali ono što nije upitno je interes svakog stanovnika Evropske unije i svake vlade države članice da učini sve da zaštite sebe štiteći Evropsku uniju.
Kolike su šanse da bilo kakav problem natjera vlade zemalja članica da ponovo uspostave međusobne granice i na njih postave svoju vojsku, uvedu jedni drugom carine i razbiju tržište, vrate se na svoje valute, ukinu pravo svojim građanima na izbor mjesta gdje će raditi i živjeti i za sve to predhodno dobiju njihovu podršku? Reklo bi se male, gotovo nikakve. Povratak u takvo jedno stanje bez obzira na sadašnji ili neke buduće izazove čini se kao utopija. Kako bi se takav jedan scenario odrazio na NATO, nije teško pretpostaviti.
Ostaje da se vidi na koji način će se riješavati problem izbjeglica koji Evropska unija pred sobom sada ima. On jeste do sada vjerovatno najveći ali sposobnost prilagođavanja, te nerijetko pribjegavanju solucijama koje ne idu u prilog “drugoj” strani daje nam za pravo da mislimo da kada je stabilnost Evropske unije u pitanju, stvari zasigurno neće izmaći kontrloli.
Evropska unija će na žalost i nekih političkih snaga kako u Bosni I Hercegovini tako i u svijetu ostati tu. Pored svih njenih izraženih nedostataka, njena najveća snaga upravo je u dokazanoj sposobnosti da se mijenja i prilagođava kako procesima unutra tako i onima koji dolaze iz van njenih granica. Na kraju, to je njena primarna misija.
Nama, u našoj zemlji, zadatak je da se transformišemo u društvo čije će norme biti prihvatljive prije svega svima koji žive u Bosni i Hercegovini ali zajednici naroda Evrope, Evropskoj uniji. To je ono što treba da je naša briga i naš prioritet broj jedan.