„Život nije samo heraklitovska rijeka, on je i vulkan, i gejzir, i još koješta. A prije svega, više od svega: kinematograf. Ja sa punim osjećanjem zadovoljstva posmatram prolaznost i promjenljivost zemaljskih stvari i primam rado smrti nekih vlastitih duša kao stvarna oslobođenja.“ Tin Ujević
„OBEĆANO OSTRVO“
„Tebe se ljubi i zbog tebe se pati,
i ako si obmana, ti si veličanstven i
tvoja ljepota vrijedi zanosa i žrtve“.
Bičevani vjetrom i ironijom vremena
slike se bude
bez reda i niza, nakrivljene
kao starih taraba kolje.
Tu je i eho glasova koji odzvanjaju dolinom
„grada koji je nekad bacao svjetla daleko,
grada koji može bolje“.
Početak je novembra, i godina je bremenita danima,
koje je uskovitlao ledeni vjetar u sumraku.
Vjetar koji oživljava sjenke mrtvih vremena i
kovitla ih po betonu ispred pustih zgrada i haustora,
te ga valja po tamnom pločniku, po kojem
se naziru otisci stopala duhova, anđela i
ljudi koji su odavno zaboravljeni,
ali su enciklopedije ulica upamtile njihove korake.
„Ostrvo obećano“ pod tamnim nebom, koje je
poleglo po gradu kao ogledalo
u kojem se ogledaju nevidljive sjenke, i
slike izronjene iz dubina Vremena.
Boli i boljeće, daleko je proljeće.
Takav je život, zaboli, ali proći će,
neko je rekꞌo.
Ponovo ponavlja sebi, mada ponestaje volje:
„Ovo je grad koji je nekad bacao svjetla daleko,
ovo je grad koji može bolje“.
„Obećano ostrvo“ produbljuje vrijeme,
uklanja pregrade pamćenja, oduzima godina breme.
Nižu se u slike, bez broja i predznaka,
ali bogate duhom,
koji živi van tijela i van materije, a
hrani se „soli i kruhom“.
Evo i Tina posljednjeg boema,
„glupa ga čeljad obukla u cunje“,
nešto mrmlja („Neka nova tema?
Nano, još „mirođija“ dodaj,
za pjesnika čorba se sprema),
dok strpljivo, nekad „čežnjom“ zvani,
tramvaj čeka.
Sa Alifakovca i Babića bašte, kao
da začu pijetla.
Prerano je zakukurikao, pomisli.
„Završit će u loncu, daleko je zora,
ne čuh ezan i ne viđoh jutarnja svjetla“.
Šapat njegov tihi, vjetar
poput lišća kovitla pustim ulicama grada,
„grada koji je nekad bacao svjetla daleko,
grada koji može bolje“.
Nižu se slike, bez broja i predznaka,
ali bogate duhom,
koji živi van tijela i van materije, a
hrani se „soli i kruhom“.
„Obećano ostrvo“ iznad grada pamti snove,
prohujale dane i dječije poglede.
I duh pamti, davno rođen
da bi postojao vječito i
obnavljao se u nevidljivom obliku.
„Tebe se ljubi i zbog tebe se pati,
i ako si obmana, ti si veličanstven i
tvoja ljepota vrijedi zanosa i žrtve“.
U Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine priređena je nedavno izložba „Obećano ostrvo“, posvećena Tinu Ujeviću. Tom prigodom su prvi put predstavljeni javnosti neobjavljeni rukopisi i Tinovo naliv – pero iz životnog razdoblja provedenog u Sarajevu.
Organizatorima izložbe čestitke za ovu divnu gestu, koja budi uspomene na Tina Ujevića.
Negdje, između rijeke Sjećanja i rijeke Zaborava nalazi se Tinovo „Obećano ostrvo“, zavejano u magli.
U mojoj (nevješto napisanoj) pjesmi se, možda, mogu čuti „šapati sa tog ostrva“.
Sarajevo, jesen 2022.