Upravo zbog naše neodgovornosti prema jeziku, u govoru se sve češće mogu čuti izrazi kao što su ”krindž”, ”kaver”, ”stori” i slično. Tako dolazimo do paradoksa da na nivou međuetničkih razmjerica branimo svoje jezike i napadamo druge, dok ne činimo ništa braneći naše jezike od anglikanizama i germanizma i većina nas je izgubila i svijest o tome.
Piše: Matija Popovic za IMEP
21. februar je Međunarodni dan maternjeg jezika. Organizacija Ujedinjenih nacija za obrazovanje, nauku i kulturu (UNESCO) 1999. godine taj datum je proglasila Međunarodnim danom maternjeg jezika, a UN su 2008. godinu proglasile međunarodnom godinom jezika kako bi promovisale jezičku i kulturnu raznolikost koja se ogleda u činjenici da se u svijetu koristi između 5000 do 7000 jezika.
I da li je onda ovo sa našim jezikom ili jezicima pomalo diskriminatorno – danas je plasirano dosta starnih produkata na tržišta ex-Yu zemalja otvorivši mjesto tako mnoštvu prodavnica povećavajući njihov profit, ali su zaboravili da prilagode svoje uređaje korisnicima. Fejsbuk pak dozvoljava ćirilicu, ali su automatski prevodi na naš jezik ili naše jezike vrlo loši. Zar se ne bi Britanci ili Amerikanci naljutili kada bi društvene mreže sadržale rečenice kao što je ,,He were online before 3 minutes’’? Mi se ne ljutimo.
Upravo zbog naše neodgovornosti prema jeziku, u govoru se sve češće mogu čuti izrazi kao što su ”krindž”, ”kaver”, ”stori” i slično. Tako dolazimo do paradoksa da na nivou međuetničkih razmirica branimo svoje jezike i napadamo druge, dok ne činimo ništa braneći naše jezike od anglikanizama i germanizma i većina nas je izgubila i svijest o tome.
Da li je onda naša gordost uslovljena našim bajnim jezikom, našom najunikatnijom kulturom, te našom pobjedničkom istorijom samo puko fantaziranje? Naš jezik umire! Njegove riječi umiru jer nema ko da ih koristi od mnoštva ”patriota” kojima je lakše govoriti engleskim alternativama. Trebamo biti ponosni na naš jezik, ali taj ponos treba da se ogleda u brizi za naš jezik, a po svemu sudeći, mi ni najmanje ne brinemo.
Značaj maternjeg jezika je nemjerljiv, a jezik koji je bio zajednički za prostor Jugoslavije je bio jedan od najvećih doprinosa ondašnjoj društvenoj jedinstvenosti. S druge strane, jezik jeste živa stvar i podložena je svojevrsnom mjenjanju, te evoluiranju i upravo je to njegova najranjivija tačka. Baš zbog toga bismo trebali voditi brigu o njemu ma kako se on zvao, ne dajući da biva nipodaštavan, što se pred našim očima svakodnevno događa putem društvenih mreža i drugih ”modernih” tekovina globalizacije. Možda da novi izraz patriotizma bude čuvanje naših riječi?