Premda je Grgić bio nesumnjivo nešto najbliže „autoru“ Profesora Baltazara, ispravnije bi bilo reći da je „Profesor Baltazar“ bio djelo onog što povjesničari Hollywooda zovu „genij sistema“- kolektivnog duha ustanove, produkcijske prakse i skupine ljudi koja ga je proizvela. Svi filmovi zagrebačke škole na neki su način nastajali kao proizvod brainstorminga, kolektivnog radioničkog principa u kojem je niz kreativaca sudjelovao u filmovima drugim kreativaca ugrađujući u njih svoj talent i doprinos
Prije nekoliko godina razgovarao sam s jednim afirmiranim hrvatskim piscem kojem je u to vrijeme izišao friški njemački prijevod. Nedugo nakon izlaska knjige, pozvan je na gostovanje u neki grad u Zapadnoj Njemačkoj. Književnu večer organizirala je skupina lokalnih hrvatskih iseljenika, mahom akademske, tehnokratske emigracije. Njihova je želja bila da književna večer ujedno bude „predstavljanje hrvatske kulture“ njihovim njemačkim sugrađanima.
To „predstavljanje“ počelo je tako da je moj sugovornik došao na pozornicu očekujući da književna večer počne. Ali, tada se ugasilo svjetlo, a na ekranu iza njega organizatori su počeli projicirati epizode „Profesora Baltazara“.
Činjenica da su njemački Hrvati odabrali pedeset godina stare epizode dječje animirane serije kao reprezentanta hrvatskih kulturnih dostignuća puno govori o prestižnom statusu koji izumitelj s halbicilindrom ima u hrvatskom nacionalnom kanonu. Zagrebačka škola animacije dugo je bila, a u nekoj mjeri još i jest jedini inozemno uspješni i vidljivi dio hrvatske kinematografije. „Profesor Baltazar“ bio je i ostao jedini zaživjeli komercijalni serijal koji je ta animirana škola proizvela. To je animirani serijal s kojim je u Jugoslaviji i Hrvatskoj doista odraslo nekoliko generacija.
Ujedno, to je i jedini proizvod zagrebačke škole koji je doista naširoko distribuiran izvan niše art-animacije za festivale, pa je – među inim – igrao i na televizijama od SAD do Irana, od Novog Zelanda do Finske i od Britanije do Izraela i Zimbabvea. Opća lokalna omiljenost u spoju s prepoznatljivošću u svijetu učinila je malog izumitelja iz Baltazar-grada u očima hrvatskih iseljenika primjerom onog čime se oni u svojoj kulturi diče. Kad su poželjeli svojim njemačkim susjedima predočiti što je njihova kultura proizvela i s čim su kao djeca odrasli, odabrali su majušnog čovu s epruvetom. Vjerojatno bi tako postupili i mnogi drugi.
A taj i takav Profesor Baltazar dijete je – upravo šezdesetih. On je dijete šezdesetih među ostalim zato što je prvi put na ekranu zaživio u filmu „Izumitelj cipela“ Zlatka Grgića iz 1967. Ali, „Profesor Baltazar“ nije čedo 60-ih samo po pukoj kronologiji. On je u esencijalom smislu dijete epohe kad je kulturna modernizacija već dobrim dijelom završena, kad se na temeljima avangarde pedesetih formira novi medijski pejzaž razvijenog novinstva, dječjih sadržaja, te mlade TV. On je čedo epohe kad se kultura otvara komercijalizaciji i tvorbi konzumnih dobara za različite nišne publike, uključujući dječju. On je, dakle, plod ere kad u Hrvatskoj prvi put ozbiljno postoji ono što mi danas zovemo (a tada se to nije tako zvalo) „kulturne industrije“. Baltazar je bio to – hrvatska kulturna industrija u malom.
Historijat Baltazara više je puta prepričan i dobro znan. Mali profesor prvi se put pojavio 1967. u crtiću „Izumitelj cipela“ kojeg su autorski potpisali Zlatko Grgić i koscenarist Borivoj Dovniković. Bio je to crtić koji tada (još) nije bio zamišljen kao dio budućeg serijala, te u kojem nisu još uspostavljene sve konvencije budućeg niza filmova. Među ostalim, u tom prvom filmu pozadinu još neće činiti krajobraz Bourekove scenografije panonskog Baltazar-grada.
Umjesto toga, pozadinu filma činit će tzv. „živuća bijela“, tipična mat pozadina iz koje likovi izlaze i nestaju, modernistički postupak koji je bio svojevrsni stilski znak ZG-škole. Nakon što je „Izumitelj cipela“ doživio uspjeh, pala je ideja o serijalu, a Grgić će se na daljnjim filmovima serije udružiti s dvojicom suautora – Borisom Kolarom i Antom Zaninovićem. S tom dvojicom suautora snimit će 1969. i 1971. dvije sezone serijala, da bi potom njih dvojica bez Grgića 1977. realizirali i treću. Grgić se vratio i surađivao i na četvrtoj sezoni, snimljenoj 1978. u inozemnoj koprodukciji, a u toj su sezoni filmovi bili petominutni (dakle, kraći) i bez naracije.
Premda je Grgić bio nesumnjivo nešto najbliže „autoru“ Profesora Baltazara, ispravnije bi bilo reći da je „Profesor Baltazar“ bio djelo onog što povjesničari Hollywooda zovu „genij sistema“ – kolektivnog duha ustanove, produkcijske prakse i skupine ljudi koja ga je proizvela. Svi filmovi zagrebačke škole na neki su način nastajali kao proizvod brainstorminga, kolektivnog radioničkog principa u kojem je niz kreativaca sudjelovao u filmovima drugim kreativaca ugrađujući u njih svoj talent i doprinos. Nije samo riječ o tome da je „Baltazar“ u zreloj fazi imao tri tvorca – Grgića, Kolara i Zaninovića. Riječ je i o tome da su u nastanku serijala o izumitelju sudjelovali brojni kreativci ZG-škole, od Dovnikovića do Štaltera, Gašaparevića i Blažekovića.
Ujedno, postoje barem dvojica kreativnih umjetnika koji Baltazara nikad nisu autorski potpisivali, a bez kojih bi njegov mit bio nezamisliv. Prvi od njih je kompozitor Tomislav Simović kojem serijal duguje muzičku špicu „bal-bal-baltazar“. Drugi je bio bivši slavonski partizan, požeški Židov, lutkar, redatelj i animator Zlatko Bourek. Upravo je Bourek bio tvorac Baltazar-grada, izmaštanog scenografskog grada u kojem izumitelj živi, marcipanske srednjooeuropske maštarije koja podsjeća na nizozemski Delft ili češki Telč, no najvjerojatnije će biti da ju je Bourek osmislio po uzoru na svoj zavičaj- Požegu.
Na vrhuncu slave – ukratko – Profesora Baltazara radio je kolektivni gremij talenata koji je u slobodnoj, radionički postavljenoj komuni nadvirivao jedan drugom preko ramena i pridonosio filmovima koje je potpisivao netko drugi, pretvarajući tako individualni umjetnički rad u realizaciju socijalističke ideje kolektivizma. I ma koliko taj princip „peer reviewa“ i „sharewarea“ bio danas moderan, fascinantan i (istinski, a ne doktrinarno) socijalistički, činjenica je i to da je „Baltazar“ pokazao limite tog principa rada. Grupa autora oko „Zagreb filma“ sjajno je funkcionirala kao kreativna komuna. Ali, kad se s „Profesorom Baltazarom“ taj workshop prvi put suočio s tržišnim imperativom da preraste u industriju, to se nije dogodilo. Unatoč potražnji svjetskih televizija, proizvedeno je samo 59 epizoda serijala. Malo zbog neslaganja suautora, malo zbog temeljno artističko-individualističkog načina proizvodnje u Zagreb filmu, produkcija „Baltazara“ nije se uspjela uspostaviti kao industrija s vertikalnom odgovornošću i predvidivom proizvodnom dinamikom. Umjesto da oko sebe stvori održivu industriju, „Baltazar“ je ostao zanatski proizvod male radionice koji je umro kad je vlastitim tvorcima dodijao. Na neki način, „Baltazar“ je bio i najbolje od socijalizma. Istodobno, on je bio i međaš koji je pokazivao limite socijalizma.
Kako god, bez konteksta socijalističke kulture i industrije 60-ih, „Profesor Baltazar“ nikad ne bi bio moguć. Jer, „Baltazara“ ne bi bilo da mlada, vrtoglavo ambiciozna kulturna politika sredine pedesetih nije – u prkos svakom zdravom razumu – odlučila imati nešto tako skupo i sofisticirano kao svoj domaći crtić. Ne bi ga nikad bilo da prva generacija „zagrebačke škole“ nije oprljena modernizmom i ozlojeđena Disneyem raskinula s diznijevskim modelom animacije i okrenula drukčiji poetički list. Baltazara ne bi bilo da francuski povjesničar filma (i komunist) Georges Sadoul nije 1958. u Cannesu u panegiričkom tekstu o osam zagrebačkih filmova skovao termin „l'ecole de Zagreb“. Ne bi ga bilo da 1958. TV Zagreb nije pokrenuo prvi TV program koji je sredinom 60-ih gladan omladinskih sadržaja. Ne bi ga bilo, da nije nakon 1958. došlo do preorijentacije kompletne industrije prema potrošačkoj kulturi i podizanju standarda svakodnevnog života.
Ne bi ga bilo, da nije pokreta nesvrstanosti koji je jugoslavenskim industrijskim i kulturnim proizvodima otvorio politički privilegirani ulaz na brojna tržišta trećeg svijeta. Sve su to kontekstualne okolnosti koje su, kao velika primarna kaša, učinile mogućim ono što su od 1967. do 1979. kreirali Grgić, Zaninović i Kostelac. Sami autori pri tom nisu tih kontekstualnih okolnosti nužno morali biti svjesni. No – mi ih danas razumijemo mnogo bolje nego što su ih razumijevali oni. A zašto ih razumijemo? Jednostavno: zato što ni jedna od tih okolnosti više ne postoji.
Upravo zato su svi pokušaji da se Baltazar nakon 1990. reciklira i obnovi – a bilo ih je – završavali otužno. Završavali su upravo kao ono što i jesu bili: podgrijavanje davno skuhanog i odmrznutog ručka. Za „Baltazarom“ ne treba žaliti. Ne treba ga reciklirati. Našoj generaciji trebao biti posao stvoriti nešto što će biti naš „Baltazar“. Posao nam treba ući u te velike, široke i veličanstvene cipele koje su nam ostavile šezdesete. Svaku kulturnu politiku u Hrvatskoj – koja god bila- treba mjeriti samo i jedino po tome. Treba je mjeriti po tome je li stvorila svog Baltazara.
* Ovaj tekst izvorno je objavljen lipnja 2018, u specijalnom dodatku „Jutarnjeg lista“, pod nazivom „60-te“; prenosimo ga sa dozvolom autora, te urednika priloga Ivice Buljana
