…Sve teže se govori. Sve smo udaljeniji od pravog nastojanja za pravim govorom. Najveći izraz toga je u svojevrsnoj “politizaciji” govora, odnosno tendenciji da se politički govor apsolutizuje, da se učini jedino mogućim govorom.
…U vreme Sarajeva bilo je trenutaka kada sam ja smatrao i govorio (u dva maha i ovde sam to govorio) da čovek koji ne očajava nije čovek. Nije bilo pitanje političkog stava, još manje ideološkog, u vezi sa katastrofom koju smo doživljavali u Sarajevu i sa Sarajevom, nego je bilo pitanje totalne ljudskosti—ljudskost je bila u prvom redu u pitanju. I ako je tako, onda nisi morao da imaš misao i stav, morao si očajavati nad onim što se dešavalo u Sarajevu. E, sad, je li očajavanje program? Nije! Je li očajavanje ljudskost? Jeste! U tom trenutku, za mene, ono je bilo kriterijum, kriterijum ljudskosti. Ne program, koji je potreban, ja ga ne negiram, ali očajavanje je bilo nužno! Ja sam gledao ljude ravnodušne, ja dolazim iz sredine koja je bila ravnodušna i koja je i sada ravnodušna prema nekim stvarima koje su se dešavale u ovoj zemlji na svega sto, dvesta kilometara od njih. I glavni razlog je bio oko toga da ga probudim iz te ravnodušnosti, da ga prizovem natrag. Mogu li to učiniti isključivim političkim govorom? Ne! Mogu da mu kažem svoju misao, ali šta od njega zahtevam? Zahtevam da on progovori. Kako da progovori? Pa da mi kaže nešto iza čega stoji živa egzistencija čoveka, umirućeg pod ovim svodom. Jer, svi ti koji su ravnodušni, to su besmrtnici. Treba ga podsetiti da je smrtan!
O nacionalizmu
Kratko ću reći nešto o tome. Toliko puta je već to rečeno, da mi je doista teško da ponavljam. Nacionalizam je postao apsolutno zlo ovih prostora. On se uvukao svuda i u sve. Kada on kaže da te ne razume, jer govori drugim jezikom, a vrlo dobro te razume, on je čovek koji neće da te razume. On je čovek koji neće da razgovara. Tu onda nema nikakvog razgovora, pa ni političkog. Nacionalizam isključuje razgovor. Nacionalizam je terorizam. On ne da govor. Govor je a priori suprotan nacionalizmu, zato što je nacionalizam apriorizam. I na to ja mislim kad kažem ono: stav. On je ušao u svoj stav. Ja ponavljam — tendencije ka stavu postoje, nije to nešto protiv čega moraš biti kao protiv takvog, ali svesti živu ličnost i biće na stav, onda je to totalna greška, onda to vodi tom namernom razbijanju jezika, a to, po mom mišljenju, savršeno korespondira sa razbijanjem zemlje, zajednice i društva.
Fragmenti izlaganja Radomira Konstantinovića na sesiji Kruga 99 održanoj 23.09.2001. godine u Sarajevu. Objavljeno u Reviji slobodne misli 99, broj 33, 2001.
Preuzeto sa: https://filozofskimagazin.blogspot.ba/2016/10/radomir-konstantinovic-o-nacionalizmu.html