Poštovana redakcijo,
Zbog iznošenja iskrivljenih činjenica o ratu na području Općine Hadžići, imam potrebu reagirati na tekst objavljen 7. marta na Vašoj internet stranici Mreža za izgradnju mira, pod naslovom „Došao je januar 1996. i mi smo krenuli iz Hadžića“, autora Čedomira Glavaša.
Iako u pomenutom tekstu nije navedeno ime autora, niti da je preuzet s drugog medija, a kako je dostupan publici na Vašem sajtu, molim Vas da reagiranje u cijelosti objavite i na stranici Mreže za izgradnju mira.
Naime, gospodin Glavaš u emotivnoj ispovijesti o ličnoj i sudbini kako on kaže „vaskolikog srpstva“, posebno o trenucima kad je nakon završetka rata otišao iz Hadžića, uopće ne navodi činjenice koje su tome prethodile, da je veći dio te Općine 1992. godine okupiran od strane Vojske Republike Srpske, a bošnjačko i hrvatsko stanovništvo protjerano, zarobljeno ili ubijano. A treba li napominjati da je okupacija Hadžića i Ilidže bila korak u potpunom zatvaranju svih izlaza iz Sarajeva i pretvaranje glavnog grada u obruč, svojevsrtan ratni logor za sve građane.
Jedna sam od protjeranih, a moj rahmetli otac je završio u ratnom logoru u Vogošći. Zarobljen je bez oružja, bez uniforme, odveden u logor gdje je preživio strahovite fizičke i psihičke torture, samo zato što je Musliman.
Autor teksta dan reintegracije Hadžića, dan zbog kojeg su protjerani slavili svoje ljudsko pravo na povratak kući u do tada okupirano područje od stane VRS, a tek nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma i kada se moglo uz pratnju mirovnih snaga (ko je uopće imao sreće da kuća nije srušena ili zapaljena), dakle, taj dan autor u tekstu naziva predajom teritorije u ruke Armije BiH. Napominjem, 6. marta 1996. godine o kojem govori gdin Glavaš, rat je već zaustavljen Dejtonskim sporazumom nekoliko mjeseci ranije, i radilo se o reintegraciji općine, povratku prognanih i nije profesionalno niti etično svoditi to na nekakvu predaju teritorija bilo kakvoj vojsci, zbog koje je nesretan samo Glavaš i njegov narod.
Odbranu od ratnih ofanziva Armije RBiH i pokušaja da nam se vrate naša okupirana ognjišta naziva odbranom grada i uopće, kako kaže „vaskoliko srpstvo“ predstavlja žrtvama koje su morale napustiti svoje domove, bez pomena činjenice da su Hadžići prethodno, tokom rata skoro pa potpuno etnički očišćeni od nesrpskog stanovništva, te da reintegracija Hadžića nije značila protjerivanje srpskog stanovništva. Autor sam navodi da je dan reintegracije bio 6. mart 1996. a u tekstu naznačava da je iz Hadžića otišao u januaru te godine, dakle prije reintegracije.
Razumljiv mi je strah tih ljudi i nepovjerenje u ono što ih čeka ukoliko ostanu, jer ratovali smo prethodne četiri godine, pa su i prije našeg povratka kućama ogromnom većinom sami napustili Hadžiće i otišli živjeti u dijelove BiH koji su po Dejtonskom sporazumu pripali Republici Srpskoj.
Gospodin Glavaš povratak prognanog stanovništva u Hadžiće u svom tekstu opisuje kao „ne poraz na bojnom polju, već za stolom“ i govori o poraženim i pobijeđenim, a ne o nesretnim sudbinama građana ma kojem narodu pripadali što bi trebala biti misija nekog ko se bavi mirovnim aktivizmom.
Moje tvrdnje da Glavaš iznosi iskrivljene činjenice možete provjeriti u sljedećem pasusu njegovog teksta:
„6. mart 1996. , dan kada su Hadžići u sklopu Dejtonskog mirovnog sporazuma prešli zvanično u ruke Armije BiH. Mi smo tada to doživjeli i ja i cijela moja bliža porodica, drugovi iz škole, komšije, vaskoliko srpstvo, kao poraz koji je prouzrokovan ne kao poraz na bojnom polju već za stolom. Jer od početka ratnih sukoba, VRS je kontrolisala Hadžiće i uspjela odbraniti naš grad od nekoliko ofanziva Armije BiH, vazdušnih udara NATO, itd, i odjednom je kraj i iako su Hadžići bili pod ”našom” kontrolom, to ne znači ništa već sada smo ipak mi ti poraženi i treba da selimo“.
Nisam ravnodušna na ljudske sudbine poput Glavaševe, niti ću ikada biti ravnodušna na sve izgubljene živote i djetinjstva, ma o kojem se narodu u BiH radilo, ali smatram da priče koje imaju i temelj u historijskim činjenicama treba pisati oprezno, s prethodnim istraživanjem podataka i termina, s promošljanjem i s odgovornošću.
U ranijem reagiranju nisam insistirala da se moje pismo objavi smatrajući da je previd u tekstu možda rezultat neznanja ili brzopletosti, i sugerirala sam da razmislite da li tekst zaslužuje da bude top vijest na sajtu. Međutim, nije bilo ključne reakcije koju sam očekivala, te je tekst i dalje dostupan publici.
Projekti u BiH koji za misiju imaju razgovor o pomirenju nakon rata zahtijevaju duboku empatiju prema „drugoj strani“, znanje i poštivanje činjenica, ma koliko se nekome ne dopadale.
S obzirom na misiju projekta koji vodite nadam se da ćete reagirati u skladu sa profesionalnim i etičkim načelima struke, te također u skladu sa odredbama Kodeksa za štampu, moje reagiranje objaviti u cijelosti i to uz tekst gdina Glavaša.
Želim Vam mnogo uspjeha u daljnjem radu.
S poštovanjem,
Nermina Šunj- Kušljugić