Ante Pavelić u poseti Adoflu Hitleru: Berghof u Alpima
za BH Dani /Na pitanje novinara Večernjeg lista bi li prihvatili Pavelićeve i Luburićeve posmrtne ostatke i jesu li ih o tome već kontaktirali, iz hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova kažu da takvo pitanje zasad nisu dobili i da je prerano govoriti o novom španskom zakonu. Ali, šta ako iz Španije pitanje upute Ministarstvu vanjskih poslova Pavelićeve i Luburićeve rodne Bosne i Hercegovine?
Kad su nas doveli u Zagreb, pun je logor, samo je Pavelić hukn’o i pobjeg’o.
Hadžija Ramo Sinanović, borac 13. SS divizije
Jutro je. Četvrtak, 23. august 2018. Pola devet. Trojica nas je u neuglednomcrnom Volkswagenu. (Djeluju u trojci, pomislit će, oko sat i 45 minuta kasnije, jedan od likova koje ćemo sresti u ovoj reportaži.) Vozimo se u neispisani šesti tom Vjekoslava Klaića. Odredište: Bradina. Lokacija: kuća pokraj željezničke stanice.
***
Juli je mjesec 1889. i svježina se kratko zadržava pod Ivan-planinom. Buka se diže od ranog jutra, tuku čekići, stružu pile, ljudi viču, žure, znoje se, a sunce je potpuno ravnodušno. Suncu je juli i ne tiče ga se što Austro-Ugarska monarhija kroz Bosnu gradi prugu.
Radost je 14. jula ušla u kuću u kojoj stanuje obitelj Mile Pavelića, pružnog radnika koji je na posao u Bradinu došao iz Like. Supruga Marija na svijet je donijela dječaka. Dječak će dobiti ime Ante i četrdeset četiri godine kasnije objavit će roman Lijepa plavojka.
Informišite se kod Haska
Devet je sati i sedamnaest minuta. Crni VW Polo zaustavlja se ispred niza bizarnih kućica sastavljenih od cigle i drveta nad kojima kao upisan smisao stoji ogromna firma – ANTIKA. Nije samo slučaj komedijant, i apsurd je. Ovo mjesto, zakrčeno besmislenim starim predmetima različitog upotrebnog stanja, smješteno nigdje i usred ničega, poučava da se, koliko god očajni bili, svijetu uvijek možemo smijati u lice. Između kućica provlači se mladić, stariji tinejdžer, radoznao da vidi ko se zaustavio. Vozač izlazi iz automobila, pije vodu na koritu, kratko razgovaraju, vozač se vraća za volan, auto se okreće i zaustavlja stotinjak metara dalje. Tri ljudske prilike kreću uz šumski put.
U potrazi za poglavnikovom rodnom kućom: Ekipa BH Dana u Bradini
Photo: BH Dani
***
“Ma nemoguće da je ovo ta kuća. Ovi materijali nisu postojali u to vrijeme”, govorim dok se pokušavamo odlučiti u kojoj je od dvije ruševine rođen Ante Pavelić.
“Mali kaže da je to ovdje negdje. Kaže da ponekad poslije mise ljudi iz crkve dolaze ovdje”, odgovara Zuka, i sam svjestan da ovo nije to mjesto, ali on je razgovarao sa mladićem.
“To bi trebala bit kuća pored željezničke stanice. Ovdje nema ni pruge, ni stanice”.
“Pogledaj na Google Maps ima l’ negdje stara pruga”, predlaže Kljuno, dok nezainteresovano fotografira okolinu.
Na mjesto na kojem se nalazimo teško da dolazi iko osim šumskih radnika. Jedan dio padine je raskrčen i izravnan, posvuda leže suhe grane. Tu se, očito, sirova stabla obrađuju i pripremaju za prevoz.
“Uslikamo ovo i napišemo da će ovdje bit mauzolej”, predlaže Zuka.
“Onda uslikamo onaj temelj gore i napišemo da će mauzolej bit ispod temelja kuće u kojoj je Ante rođen”, dodaje Kljuno.
“Ma pogrešno je on to tebi objasnio. Ja mislim da je ta kuća na drugoj strani, pored željezničke stanice”, kažem i krećem niz padinu.
“Da ja ponovo s njim pričam?”
“Pričaj.”
Zuka se upućuje prema Antici, dok Kljuno i ja prelazimo na drugu stranu i ulazimo u skladište Šumarstva Prenj. Jezivo mjesto. Na takva dolaze inspektori FBI-ja u američkim krimi-serijama. Posvuda izrezana debla, spremna za prevoz. Iza zgrade stari kombi. Okolo čeprkaju četiri kokoške. Nedaleko je privatna kuća, pretpostavljamo da su otuda došle. Iz nedovršene zgrade, također pune izrezanih debala, lijeno se izvlači pas. Lutalica. Ne čuva ništa. Zuka se vraća.
“Dženan kaže da je ono gore jedino mjesto koje on zna.”
“Ko je Dženan?”
“Onaj mali iz Antike.”
“Kaže l’ još nešto?”
“Kaže da je najbolje da odemo u kafanu kod Haska i da nas Hasko poveže sa Mirkom. Mirko sve zna. Kaže da ne znaju je l’ Mirko Srbin i Hrvat, al’ sve zna o Pavelićevoj rodnoj kući.”
Spreman za preseljenje u domovinu: Ante Pavelić u grobu, dok čeka deportaciju
Photo: Wikipedia
***
Autor romana Lijepa plavojka 1945. je u bijegu. Iz Zagreba stiže u Austriju. Dok Josip Broz Tito od savezničkih snaga traži njegovo izručenje novoformiranoj Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji, Ante Pavelić vjeruje da će utočište naći kod antikomunista. Ili u rimokatoličkoj crkvi. Uki Goni, argentinski pisac poznat po djelima u kojim dokumentira bijeg nacističkih ratnih zločinaca iz Evrope, tvrdi da je Pavelić nakon sloma NDH cijelu godinu ostao u Austriji pod budnim okom britanskih vojnih i tajnih službi. Iz Jugoslavije Britancima šalju adresu na kojoj je moguće naći bivšeg poglavnika. Britansko ministarstvo vanjskih poslova šalje pisma Sovjetima i Amerikancima u kojim se raspituje da nisu negdje slučajno vidjeli Pavelića. Američki odgovor navodno je glasio: “Hands off” (Ruke sebi).
U aprilu 1946., piše Goni, Pavelić u pratnji ustaškog poručnika Dragutina Došena, obojica odjeveni u odjeću rimokatoličkih svećenika, dolazi u Rim i useljava u Collegio Pio Pontificio, smješten u ulici Gioacchino Belli na broju 3. Prema izvještajima američkih obavještajnih službi, bila je to jedina zgrada u Rimu pod punom upravom Vatikana i trebali su posebni dokumenti za ulazak. Potkraj godine, blagodareći vezi sa Juanom Peronom, otputovao je za Argentinu. Amerikanci ga lociraju 1947. u samostanu Svete Sabine.
U izvještaju se navodi da je u Argentinu došao sa basnoslovnim bogatstvom ukradenim iz hrvatske središnje banke. Neki smatraju da se radi o novcu, zlatu i draguljima oduzetim od Jevreja i Srba za vrijeme NDH. Zahvaljujući Branku Benzonu, ljekaru kardiologu, političaru, diplomati, ambasadoru NDH u Trećem Reichu (april – novembar 1941., kada je smijenjen zbog nediplomatskog ponašanja), koji je u Argentinu došao iz Španije, navodno sa pisanom preporukom Francisca Franca Juanu Peronu, Evita Peron omogućila je bivšem poglavniku Nezavisne Države Hrvatske da postane vlasnik unosne argentinske tvrtke za izgradnju stanova.
Agenti UDBA-e ipak pronalaze Pavelića.
Srijeda je, 10. april 1957. godine. Pavelić s tjelohraniteljem prolazi pored kluba AFALP. Tjelohranitelj započinje razgovor. Nekoliko trenutaka kasnije ulazi u klub. Pavelić nastavlja sam. Dok prilazi kući, primjećuje da ga prati neki čovjek. Stavlja ruku na pištolj. Čovjek je na deset ili petnaest metara iza njega. Okreće se i puca. Zatim počinje trčati. Čuje jedan, pa drugi pucanj.
Atentat na Pavelića izvršio je Blagoje Jovičić. Ranjen u nogu, on nastavlja šepati za čovjekom u trku. Puca mu u leđa. Dva puta. Pavelić pada. Ispada mu torba. Leži nepomično. Jovičić odlučuje otići.
Pavelić je preživio atentat i shvatio da život u Argentini više nije siguran. Čini se da je dobro utočište Francova Španija, koja ne priznaje Jugoslaviju. Francov režim pruža mu zaštitu sve do 28. decembra 1959. Vjeruje se da je umro prirodnom smrću, s napunjenih 70 godina. Pokopan je u groblju San Isidiro u Madridu.
***
Devet je sati i pedeset tri minute. Crni VW Polo zaustavlja se ispred opskurnog restorana Hasko. Trojka koja izlazi iz automobila u oskudno namještenom enterijeru zatiče četvoricu gostiju okupljenih oko jednog stola i kelnericu koja stoji iza šanka. Dvojica idu ravno do šanka, kod kelnerice se raspituju za rodnu kuću Ante Pavelića. Ona odgovara da je u Bradinu doselila sa Sokoca i da o tome ne zna ništa. Pitaju je za Mirka.
“Eno tamo on živi, u onoj kući. Sa’ ću vam ja pokazat prečac. To je jedan fin gospodin, vidićete. Matičar bio. On vam to sve zna, on je sad jedini starosjedilac.”
Ništa ne znam
Mirka zatiču u stanu na gornjem spratu ruševne austro-ugarske kolonijalne barake. Utisak je da zgrada čeka da sa ovog svijeta odu i dvoje posljednjih stanara pa da se i sama sruši. Dvojica dolaze pred vrata. Treći stoji na najbližem odmorištu. Vrata se otvaraju do pola i iza njih viri visok dobrodržeći čovjek u šezdesetim ogrnut bade mantilom. Dvojica se predstavljaju kao novinari Oslobođenja koji rade reportažu o rodnoj kući Ante Pavelića. U tom času su mogli osjetiti kakvu su moć u utrobi nosili udbaši kad su kucali na vrata.
Srećni genocidni dani: Ante Pavelić i Joahim fon Ribentrop, jun 1941. godine
Photo: Ante Pavelić
***
“Ne znam ja ništa o tome.”
“Kod Haska su nam rekli da ste vi bili matičar.”
“Jesam. Al’ to je bilo kasnije.”
“Kažu i da ste jedini starosjedilac.”
“Ja sam rođen poslije toga.”
“Sigurno su ljudi nešto pričali.”
“Pričali su.”
“Šta?”
“Pa pričali su da je on tu rođen.”
“Gdje?”
“U jednoj od tih kuća.”
“Kojih?”
“Tu kod groblja.”
“U kući kod groblja?”
“Ne znam ja u kojoj kući. To su sad sve ruševine. Ko može znat u kojoj je.”
“Nema nikakvo obilježje?”
“Kakvo će obilježje bit!?”
“Da li neko obilazi to mjesto?”
“Ma ko će dolazit!? I šta će obilazit!?”
“Dečki u Antici su nam rekli da ljudi poslije mise odlaze do te kuće.”
“Ljudi idu na groblje.”
“A nije niko prije pričao koja je to kuća?”
“Ma šta će pričat!?”
“Je li bilo zabranjeno da se priča?”
“A šta da se priča. On je tu rođen zato što mu je otac bio željeznički radnik. Bili su tu dvije, tri godine, i otišli. Nema šta da se priča.”
“Da li se on ikad vraćao, obilazio tu kuću?”
“Ma gdje će se vraćat? Što da se vraća?”
“Da vidi rodnu kuću.”
“Ma on je bio dijete, oni su tu bili dvije, tri godine.”
“Da li su kasnije dolazili istraživači, historiografi?”
“Ne znam ja ništa.”
“Da li su ljudi pričali nešto?”
“Meni nisu.”
“Jeste li čuli da će iz Španije deportovati njegove posmrtne ostatke i da će ovdje biti izgrađen mauzolej?”
***
Svijet se okrenuo naopako. Živimo u vremenu kada vlade u postjugoslovenskim republikama sve otvorenije govore da se treba razračunati sa naslijeđem antifašizma. Istovremeno, u Španiji se socijalistička Vlada premijera Pedra Sancheza (kolokvijalno je zovu i ženska vlada, jer je čini 11 žena i pet muškaraca, pri čemu su ženama pripala ministarstva ekonomije, finansija i odbrane) odlučila razračunati sa fašističkim naslijeđem i do kraja raščistiti sa režimom diktatora Franca.
Predloženi zakoni uključuju i mjere koje bi zabranile djelovanja organizacija koje veličaju generala Francisca Franca, koji je vladao Španijom od 1939. do 1975., ali i premještanje njegove grobnice iz mauzoleja Doline palih, smještene 45 kilometara sjeverno od Madrida. U kompleksu se nalaze posmrtni ostaci oko 34.000 vojnika, i pripadnika fašističke falange i republikanaca, koji su se međusobno borili tokom Španskog građanskog rata. Novim zakonom je predviđeno i formiranje Komisije za istinu, koja bi istraživala zločine koje je počinila država u vrijeme kada se na njenom čelu nalazio Franco.
Nova vlada navodi da žele da to bude mjesto sjećanja na građanski rat, a ne veličanja diktature.
Novi zakon o historijskom sjećanju u Španiji može dovesti i do izmještanja posmrtnih ostataka ustaških lidera, Ante Pavelića i Vjekoslava Maksa Luburića.
“Grobovi ustaškog poglavnika Ante Pavelića i zapovjednika logora Jasenovac jasno su označeni i mjesta su na koja hodočaste pripadnici ekstremne desnice”, kaže Matias Alonsko iz Grupe za obnovu historijskog sjećanja.
Alonso je uvjeren da će promjenama zakona ta “neustavna okupljanja” biti zabranjena te da će zakon omogućiti ekshumaciju tijela i njihovo premještanje na diskretnije lokacije ili povratak u državu iz koje potiču.
Idu za 100.000 KM
Na pitanje novinara Večernjeg lista bi li prihvatili Pavelićeve i Luburićeve posmrtne ostatke i jesu li ih o tome već kontaktirali, iz hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova kažu da takvo pitanje zasad nisu dobili i da je prerano govoriti o novom španskom zakonu. Ali, šta ako iz Španije pitanje upute Ministarstvu vanjskih poslova Pavelićeve i Luburićeve rodne Bosne i Hercegovine?
***
Mirkovo lice se čudno iskrivilo, oči su mu se raširile i ubrzano je počeo govoriti kako ne zna ništa ni o čemu. Ispod maske koja je držala facu nazirao se smiješak, možda trijumfalan, ali čovjek je ostao pri stavu da se nikakav mauzolej ne može napraviti. A i da može, gdje da se pravi?
U deset sati i sedamnaest minuta trojka se vraća u kafanu kod Haska. Za centralnim stolom zatiču četvoricu. Jedan odmah ustaje. Jedan je šutljiv. Dvojica su raspoložena da govore. Prvi je ironičan. Drugi stvar ozbiljno shvata.
“Pa kako nema Mirka?”, pita drugi.
“Niko ne otvara.”
“Pa jeste l’ pitali Milku?”, pita drugi.
“Ko je Milka?”
“Ona živi u istoj zgradi”, objašnjava drugi.
“Mislite da ona nešto zna?”
“Ma šta će Milka znat”, objašnjava prvi.
“A ima l’ iko osim Mirka da nešto zna?”
“Ma ko će išta znat”, objašnjava prvi.
“Neko od starosjedilaca.”
“Slabo je ovdje starosjedilaca. Bradina je izgrađena uz prugu. Tu su živjeli radnici koji su radili na održavanju pruge. Sva ova mjesta, od Tarčina do Konjica su tako nastala”, objašnjava drugi.
“A kad ste vi došli, je l’ se išta pričalo?”
“Pa pričalo se da ima ta kuća”, objašnjava drugi.
“Koja kuća?”
“Pa ta gdje je Pavelić rođen”, objašnjava prvi.
“Koja?”
“Ma sve je to srušeno, spaljeno, možemo vam pokazat bilo koju i vi napišite da je ta”, objašnjava prvi.
“Gdje su te kuće?”
“Gore u Jasikama. Imate jedno tri, četiri kilometra. Vidjet ćete na krivini prije tunela”, objašnjava drugi.
“Dolazi l’ iko da obilazi te kuće?”
“Ne dolazi. Možda ponekad”, kaže drugi.
“Gdje će dolazit!”, kaže prvi.
“A nema nikakvo obilježje, da se zna koja je?”
“Možda je Valijeva”, kaže prvi.
“Ko je Vali? Zna li on nešto?”
“Nije on tu. A i šta će znat”, kaže prvi.
“Možda bi im Marinko nešto znao”, kaže drugi.
“Da mu primaknu koju, možda bi i propjev’o”, kaže prvi.
“Šta mu treba primaknut?”
“Pivu”, kaže prvi.
“Možemo l’ ga nazvat?”
“Nije on tu. A da jest… voli zapjevat kad popije”, kaže prvi.
“Ima l’ još neko da bi znao?”
“Ma svi ti znaju ovo što i mi. Priča se da je on tu rođen, da je bila ta kuća, al’ sve je to spaljeno, srušeno u ratu”, kaže prvi.
“A jeste l’ čuli da će iz Španije vratit kosti i da će se pravit mauzolej?”
“Ohooo, neće ni doć’, a prodaćemo ih za sto hiljada. Ovo je Bosna”, kaže prvi.
“Šta mislite, bi l’ to moglo bit dobro za turizam”?
“Bi. Treba javit Mići u Šabac. Ja hoće se obradovat kad čuje”, kaže prvi.
“Ma znaš šta, dolaze. Dolaze iz Hercegovine. Najviše iz dijaspore. Iz Australije dolaze”, kaže drugi.
“Ko dolazi?”
“Šta ja znam ko. Ti neki njegovi sljedbenici, šta ja znam. Dolaze”, kaže drugi.
“Gdje dolaze?”
“Pa gore u Jasike”, kaže drugi.
“Šta rade gore?”
“Šta ja znam, obiđu nešto”, kaže drugi.
“Je l’ nekim specijalnim povodom? Za rođendan?”
“Ma ne znam ja što dolaze. Uglavnom dolaze”, kaže drugi.
“A ne znate kod koje kuće dolaze?”
“Ma ja mislim da ta kuća ni ne postoji”, kaže drugi.
***
Deset je sati i pedeset sedam minuta. Crni VW Polo zadnji put se zaustavlja na ulazu u Jasike. Priroda je još jednom porazila civilizaciju. Ruševine bi da svjedoče, ali im je teško povjerovati da je na tom mjestu nekad bilo naselje. Današnja generacija ne zna u kojoj je ruševini rođen Ante Pavelić, a već slijedeća bi mogla ne znati gdje su Jasike. Ili će možda znati u kojoj je kući rođen Ante Pavelić?
*Tekst prenosimo s prijateljskog portal BH Dani