Ovo se dogodilo na poticaj jednoga mađarskog lokalnog političara, koji se natjecao za Sabor na manjinskoj listi, a među sunarodnjacima, kako se čini, nije bio osobito omiljen. Kad je shvatio da mu nedostaje glasača, prefriganac ih je lijepo kupio. Okupio je u Osijeku neke marginalce i luzere među Hrvatima, Srbima i Ciganima, dao im po stotinjak kuna da se upišu u Mađare, premda ne znaju ni beknuti mađarski, a oni su njemu zauzvrat, iduće četiri godine omogućili plaću od petnaest tisuća mjesečno. Rijetkost je, složit ćemo se, vidjeti tako uspješno poslovno ulaganje. Na bitcoinu se ne zarađuje kao u Hrvatskoj na Mađarima. Za tako nešto ja bih odmah dao godišnju nagradu Hrvatske gospodarske komore i mjesto docenta na Ekonomskom fakultetu.
Slučaj je, međutim, prije nekoliko dana došao u novine i izazvao strahovito domoljubno zgražanje. Ljudi prosto nisu mogli vjerovati da se netko za novac odrekao svoga slavnog hrvatskog roda i imena, ali zapravo, nije to ništa veliko ni strašno. Ode li neka slavonska sirota, neradnik i pijanac za stotinjak kuna iz Hrvata u Mađare, nije ta zgoda ni nalik onoj kad Neymarda Silva Santos Júnior za dvjesto dvadeset milijuna eura prijeđe iz Barcelone u Paris Saint-Germain. Napokon, vidjeli smo u povijesti bezbroj takvih transfera. Kad god bi divlje grunula nečija vojska preko granice, nekakva sila kad bi urlajući upadala u kuće, sve redom sijekući, strijeljajući, paleći, otimajući i silujući, redovito bi nastupio prijelazni rok i cijela sela i zaseoci su se pokrštavali ili raskrštavali kao kad, po prilici, danas čitavi ogranak Hrvatske čiste stranke prava negdje ode u HDZ.
Od sezone do sezone mijenjala se moda, ljudi bi se molili sad katoličkom, sad pravoslavnom Isusu, a sad milostivom i velikom Alahu, sve ukrug, unatrag i napreskok, bez mnogo razmišljanja su uzimali druge vjere i nacije i za manje od onih osječkih Mađara. Odricali su se jednoga identiteta i uzimali drugi tek za jednu mršavu ovcu, vreću kukuruza, varićak oraha ili sepet krumpira, štagod bi im dali, samo da djeca ne pomru od gladi. I to je od prilike do prilike čak i šaljivo i apsurdno ispalo. Na marginama knjige “Srbi u Cetinskoj krajini” Božidara Simića i Filipa Škiljana naći ćete kako su Čelani, srpska i pravoslavna obitelj iz Dugopolja, koncem devetnaestog stoljeća prešli na rimokatoličku vjeru, da bi samo stotinjak godina kasnije, u listopadu 1994., u Slobodnoj Dalmaciji jedan Čelan iz Dugopolja rezignirano napisao: “Da su Srbi narod brojnih luđaka, ubojica, pljačkaša, silovatelja i lažova, to je za nas već zamorno obično iskustvo”. Zar nije ovo ludo i nezaboravno, kao u onome glasovitom antičkom paradoksu: Srbin kaže da svi Srbi lažu.
Nacija i vjera se obično prikazuju sudbonosnijima nego što su one zaista. U šašavoj zbilji, u našoj tragikomičnoj historiji, o takvim je stvarima obično odlučivala koincidencija. Netko je, na primjer, postao Aleksandar Vulin, ministar obrane u Vladi Republike Srbije, koji svoj narod stalno plaši krvoločnim ustašama, a da je prije dvije stotine godina neka druga vojska prošla kroz selo njegovih pradjedova, on bi sad imao drugo ime i biografiju. Nije to teško ni zamisliti. Ovakav kakav Aleksandar Vulin jest, jedan kroz jedan, sa svim njegovim budalastim stavovima i skromnim rječnikom, s frizurom, tamnim odijelom i prugastom kravatom, s njegovim gestama, higijenskim i prehrambenim navikama, lako bi mogao biti i Tonči Vulin, Hrvat, hadezeovac i direktor komunalnog poduzeća u Brodarici kod Šibenika. Naposljetku, naš je telefonski imenik prepun Vulina i velika većina se čine Hrvati, jednako kao i Vučići. Možda čak postoji neka druga stvarnost, samo za milimetar pomaknuta od ove naše stvarnosti, a u kojoj se Aleksandar Vučić zove Zdeslav, praktični je katolik, redovni član Molitvene zajednice Srce Isusovo u Palmotićevoj ulici i borbeni aktivist organizacije U ime obitelji.
Zbog sporednih i beznačajnih pojava kao što su vjera i nacija ne vrijedi se uzrujavati. Ako je netko četrdeset ili pedeset godina bio Hrvat i od toga nije imao vidljivijeg dobitka, ja bih mu čak savjetovao da za sto kuna u Općini potpiše za Mađare. Činilo bi mi se kao dobrodošla promjena. Život bi mu možda krenuo bolje i veselije, bio bi ispunjeniji kao Mađar, da oko podneva pojede obilnu porciju sekeli gulaša, zasladi ga doboš tortom, popije dobru čašu tokajca, a onda stavi na stereouređaj Bélu Bartóka i izvali se na kauču s knjigom poezije Sándora Petőfija. Umjesto da osuđujete čovjekovu izdaju, trebali biste pohvaliti njegovu hrabru odluku da bude netko drugi. Jer, gledajte, možda ste i vi netko drugi, samo što to još ne znate.