Želeći biti dio najvećeg mirovnog pokreta u Bosni i Hercegovini i regionu, učenici III i IV razreda 21. septembra izabrali su za temu časa dva velika djela bosanskohercegovačkih pisaca: „Tvrđavu“ – Meše Selimovića i „Knjigu vrtova“ – Dževada Karahasana.
Analizirajući i diskutujući o temi „Mir – prozor u bolji svijet“, učenici su došli do različitih zaključaka. Složili su se da je mir polazna tačka za očuvanje stabilnosti i ravnoteže u svijetu. Pod utjecajem različitih interesa ljudi na visokim položajima, mir je danas itekako ugrožen.
Svjedočimo narušavanju mira zbog ljudi čiji se ideali kose sa moralnim vrijednostima. Kod mladih upravo ova dva književna djela pobudila su svijest da se ne smije dopustiti da ratovi krase svijet i da se gnusni zločini ne bi smjeli događati i ponavljati.
Kao rezultat analize i diskusije nastalo je nekoliko kratkih eseja i jedna pjesma posvećena ovoj temi. Zanimljiva mišljenja naših učenika i njihova tumačenja mira dostavljamo Vam u prilogu.
Osim ove aktivnosti profesorica Melika Brodović pokrenula je inicijativu za izradu 1000 ždralova za Hirošimu. Naime, prema japanskom vjerovanju, onome ko složi 1000 ždralova ispunit će se želja. U godinama nakon Drugog svjetskog rata brojne mirovne organizacije, škole i udruženja iz cijelog svijeta prave i šalju 1000 ždralova u Memorijalni centar Hirošima kao znak podrške narodu Japana.
Učenici naše škole upoznali su se sa tradicionalnom japanskom vještinom kreiranja modela od papira. Ždralovi će biti poslani posredstvom Ambasade Japana u Bosni i Hercegovini.
Ovim gestom Gimnazija Obala se pridružila brojnim svjetskim institucijama koje na ovaj način odaju počast žrtvama tragičnog događaja u Japanu.
S poštovanjem,
Direktor
Hedžić Benjamin
JU Gimnazija Obala Sarajevo
Emin Čamo
Mir – prozor u bolji svijet
Ono o čemu često razmišljam jeste čudnovata nit kojom učeni ljudi stoljećima pokušavaju porukama mira, ljubavi i razuma razbuditi čovječanstvo iz kolotečine neznanja , ugnjetavanja i hipokrizije. Iznova se rađaju oni koji svojim djelima nude iskru buđenja čovječanstvu. Sokrat je rekao da istina leži u većini, ali ono što mi ne shvatamo u toj izjavi je poimanje o tome šta je zapravo istina i kako nam ona može biti predstavljena u ovom periodu „renesanse ratovanja i gubitka znanja“. Nedostatak spoznaje o globalnom miru narušava puteve koji vode istini. Šta je uopće mir, ako nije prozor sa kojeg čovjek može u svojoj sigurnosti posmatrati svijet koji se mijenja . Zar je tako teško zastati na tren i pogledati u prozorsko okno i vidjeti odraz miliona koji žele trajni mir? I kao što Atlas drži nebeski svod na svojim plećima, tako mi , ljudi današnjice, tražimo nekog ko bi podnio takav „teret“. Zar nam je to doista potrebno? Nismo li svi mi odgovorni za blagostanje svakog čovjeka u svijetu? Ne mirim se s činjenicom da će uvijek negdje u nekom kutku Zemlje biti oni koji mrze,oni kojima su srca zatvorena za trajni mir. Vjerujem da dolazi vrijeme globalnog mira, vrijeme u kojem samo takav koncept postoji kao jedina realna opcija.
„Mržnja ljudi će proći i diktatori će umrijeti, a moć koju su oduzeli ljudima, ta moć će se ljudima vratiti, i sve dok ljudi umiru, blagostanje nikada neće nestati“ – Charlie Chaplin (citat iz filma Veliki diktator).
JU Gimnazija Obala Sarajevo
Iman Musić
MIR – PROZOR U BOLJI SVIJET
Možda se čini kako ne možemo puno učiniti za mir u svijetu. Nismo mi oni koji direktno odlučujemo o svjetskom poretku, niti imamo vlast. Ali, naš položaj u društvu ili uloge koje radimo u svom životu ne umanjuju našu odgovornost u stvaranju boljeg okruženja za sve, za oblikovanje svijeta ispunjenog mirom i ljubavlju. Zastanite i zamislite vašu okolinu ispunjenu blagoslovom i pozitivnim promjenama. A sada – gledajte sebe na djelu… Oni koji manipuliraju nama, ovom stvarnošću, manipuliraju putem nas samih, a mi takvi izmanipulirani stvaramo, manifestiramo stvarnost – svijet prema njihovoj volji misleći da je naša. U svakodnevnom susretu i razgovoru sa ljudima, bilo da se radi o takozvanim bogatašima ili pak siromašnima, takozvanim školovanima ili neškolovanima, zaposlenima ili nezaposlenima, zaključak razgovora je uvijek isti: nešto u ovome društvu, svijetu treba pod hitno mijenjati, jer dalje ovako više ne možemo. Bolja budućnost. Nešto što svi želimo, zar ne? Za bolju budućnost treba se potruditi i sam se za nju izboriti. Svi imamo svoje snove. Sanjamo o nečemu lijepom, nečemu boljem. Budućnost vjerovatno pripada onima koji su na nju spremni. Ona pripada onima koji se najduže i najdalje sjećaju prošlosti.
Zašto se nečemu nadamo? Nadamo se jer vjerujemo da će jednoga dana, u budućnosti, doći bolja vremena, bolji ljudi. Ovaj život je borba svakoga za sebe jer teško možeš kome danas vjerovati. Možemo samo sanjati i nadati se da se ljudi mogu promijeniti. Naša država ne ulijeva nam previše nade, velik je broj nezaposlenih i gladnih ljudi koji ostaju bez domova. Za šta su se borili naši ljudi, naši očevi, djedovi, braća, supruzi, sinovi, naši branitelji u ratu? Za ovo što je danas? Sigurno ne, oni su vjerovali u mir, slogu, ljubav čovjeka. Oni nisu vjerovali u agresiju i opsade njihovih rodnih gradova i domova. Nisu ni sanjali da će se jednog dana 9. januar, dan kada je formalno otpočela agresija na njihovu voljenu Bosnu i Hercegovinu, obilježavati kao Dan Republike Srpske. Na taj dan je otpočeo rat koji i dan-danas neprimjetno traje, a njegove posljedice blijede s vremenom i padaju u zaborav, a ne bi smjele. Rezultat tog nezavršenog rata jeste milion protjeranih i skoro stotinu hiljada ubijenih, stotine koncentracionih logora, hiljadu silovanja.. Taj dan znači da je Republika Srpska napravila više masovinih grobnica u te četiri nezaboravne godine nego cijeli svijet zajedno u tom periodu te da ista ta Republika i danas krije masovne grobnice od nas, a ratne zločince veliča i proglašava herojima; znači da vlasti Republike Srpske provode aparthejd u obrazovanju i zapošljavanju nas, Bošnjaka, te da su dopustile da se svojim domovima, svojim porodicama vrati manje od 20% protjeranih; znači da su vlasti Republike počinile genocid, jedini na tlu Evrope nakon Hitlerovog, i to je potvrdio Tribunal u Hagu; znači da su RS osnovali ratni zločinci koji su ili osuđeni ili im se već godinama sudi za genocid; znači da Republika Srpska i danas drži u svojim kandžama Bosnu i Hercegovinu i ne dopušta joj da se približi gospođi Evropi, a i ne mora, jer Gospođa nije htjela čuti, iako se vrisak čuo do neba. Znamo da je u Srebrenici ubijeno 8372 civila; znamo da je iz Tomašice iskopano hiljadu tijela nedužnih ljudi. Ludi svijete, neka ti je ovo sveto počivalište opomena. Neka su ti srebreničke žrtve upozorenje. Neka se nikad više ne ponovi strahoviti pokolj!
Srebreničke žrtve, čujte glasove naših vapaja i molitvi za oprost. Oprostite onima koji nisu znali cijeniti život i slobodu. Oprostite onima koji nisu učili na greškama svojih predaka. Oprostite jer su samo ljudi, ali jedno zapamtite svi: počivalištima se pristupa u tišini. Ona šute. Njihova šutnja govori da oprostimo, ali da ne zaboravimo. Svi mi koji znamo da je Sarajevo držano u najdužoj opsadi u modernoj historiji čovječanstva, da je u njoj ubijeno 1600 djece, zašto šutimo i pravimo se glupi? Ili smo zaista tako glupi? Trebamo se samo boriti protiv zaborava. Da se ne zaborave suze muške koje su prolivene ‘94 na Markalama zbog ubijenog brata, a samo godinu kasnije zbog straha da će njegov život biti okončan na isti način, da se ne zaborave uzdasi, vapaji i rijeke suza majki koje su čekale svoje muževe, očeve, sinove, a znale su da se neće osloboditi iz kandži neprijatelja, da se nikad ne zaboravi krvava Bosna, a još važnije, da se ne ponovi, da više niko nikad ne osjeti patnju kakvu je naš narod osjetio, i preživio. Preživjela je Bosna zajedno sa narodom, digla se iz pepela i stala na noge, uzdignute glave nastavila je da korača ka boljim vremenima mirišući na ljiljane. Da, svi mi volimo mir, ali niko od nas nije spreman da bude ranjavan na njegovom putu kao što smo to spremni učiniti u ratu. Mir ne može biti postignut kroz nasilje. On može biti postignut jedino kroz razumijevanje. „ ‘Oko za oko’ će samo dovesti do toga da cijeli svijet potane slijep. Biti promjena, primjerom drugima jedno je od najmoćnijih oružja preobrazbe društva i stvarnosti u kojoj živimo.“ kaže Mahatma Gandhi. Kada moć ljubavi nadvlada ljubav prema moći svijet će upoznati mir!JU Gimnazija Obala Sarajevo
Esma Vinčević
Mir – prozor u bolji svijet
Mir – tako jednostavna riječ, a tako mnogo znači. Šta je to mir i kako se on to manifestuje? Da li je to onaj osjećaj sigurnosti kada se ujutro probudimo u svom toplom krevetu i znamo da našu harmoniju neće narušiti zvuk ispaljenih metaka i strah za sopstveni život i život naših najdražih? Može biti. Svaka osoba će dati svoju definiciju mira, ali suština je ista – mir je spokoj naše duše, tijela, misli. Međutim, danas je taj isti spokoj uveliko narušen, ali niko se ne trudi da ga vrati. Svakodnevno dobivamo informacije sa ratnih područja, sa sjetom se prisjetimo i naše nedavne historije i vratimo se na naše lične probleme i obaveze. A šta se dešava sa ljudima koji gube svoje živote? Oni nisu samo statistički broj. Život koji se ugasi više se nikada ne može vratiti. I onda se zapitamo šta je to toliko vrijedno gubitka života, gubitka mladosti ili trajnih psihičkih posljedica. Logičan odgovor bio bi – ništa. I ne samo logičan, već i jedini ispravan. Ali ljudi iz sjene, ljudi koji i pokreću sve nemire koji se danas dešavaju, ne mare mnogo za ispravne odgovore, te su spremni učiniti sve da bi postigli svoje ciljeve. Međutim, sve što je počelo mora imati svoj kraj. Da bi kraj svih ovih nesreća koje se dešavaju bio sretan, potrebno je raditi na toleranciji i edukaciji, kako mladog stanovništva, tako i starijeg. Kada naučimo da poštujemo druge i drugačije, naučit ćemo i da poštujemo sebe, te će onda ovaj svijet biti mjesto o kojem svi sanjamo: mjesto na kojem nema ratova, prolivanja krvi, suza, mjesto na kojem su diskriminacije, rasizam i nacionalizam zauvijek nestali. Sve ovo nije nemoguće kao što se možda tako čini sagledavajući iz ugla sadašnjice. Potrebno je samo da pogledamo u svoju dušu i savjest, vidjet ćemo da je svačiji život jednako vrijedan. Ako počnemo već danas da mijenjamo sebe, na dobrom smo putu da promijenimo i svijet. Potrebno je samo početi.
JU Gimnazija Obala Sarajevo
Merjema Milić
Mir – prozor u bolji svijet
Naša današnjica se svodi na to da nas svako jutro probudi bar jedna negativna vijest. Dok se Sunce kreće ka Jugu, negativne vijesti se gomilaju. Sa takvom svakodnevnicom, kako da vjerujemo u bolje sutra? Tehnologija i nauka napreduju iz dana u dan velikom brzinom, a skladnost medju ljudima sve više nestaje. Zar nije ironična činjenica da ljudi uz pomoć najnovije tehnologije sebi olakšavaju život, a opet nikad nisu uspjeli riješiti one egzistencijalne probleme? Smatram da ljudi pokušavaju riješiti problem mira u svijetu na pogrešan način, te ga tako još više narušavaju. Ljudi na visokim položajima taktički i proračunato pristupaju ovom problemu. Na svu sreću, mladih ljudi koji se vode srcem do cilja je mnogo više. Bez obzira na sve negativnosti oko nas, mi iz njih crpimo ono najbolje i pretvaramo ih u energiju za polazak u bolji svijet. Kroz historiju, mnogi veliki ljudi kao što su Nelson Mandela, Martin Luther King Jr., Majka Tereza i drugi su pokušali ostvariti mir u svijetu. Njihov neuspjeh leži u tome što za takvu promjenu treba više sudionika, ali su oni kao individue pretvorili ovaj svijet u mnogo ljepše mjesto. Trebamo početi od samih nas. Mijenjanjem jedne osobe, svijet je promijenjen, ma u kakvoj to maloj mjeri bilo. Albert Einstein je rekao: “Svijet je opasno mjesto za život ne zbog ljudi koji čine zlo, nego zbog ljudi koji sjede i dopuštaju da se ono dogodi.” Ne dozvolimo da nas prošlost i predviđanja o budućnosti pokolebaju, i najmanja promjena je promjena! Odbacimo oružje i najnovija sredstva tehnologije i borimo se srcem za mir i pravdu u svijetu!
JU Gimnazija Obala Sarajevo
Adnan Hamza
Mir – prozor u bolji svijet
Mir na miris podsjeća,
ali je puno važniji.
Mir k'o miris proljeća,
ali je puno snažniji.
Potreba k'o vazduh i voda,
što svaki baš život daju.
Važni su mir i sloboda,
u svijetu da zauvijek traju.
Mi imamo glas i riječi,
da od njih poruku tkamo.
Od mira nam nije preči,
interes moćnika samo.
Ja mir k'o pozdrav šaljem.
Moj pozdrav mir se zove.
Cijelome svijetu ga dajem,
Za ljepše poglede nove.
JU Gimnazija Obala Sarajevo
Almedin Dervić
Mir – prozor u bolji svijet
Svijete,
volio bih da odvojiš nekoliko minuta svog vremena i pročitaš pismo jednog, za tebe možda i nebitnog, tinejdžera koji traži svoj put u bolji svijet.
Kada bi svi ljudi na svijetu bili složni, poštovali jedni druge, kada bi razlike shvatali bogatstvom, a ne razlozima sukobljavanja, svijet bi bio mnogo bolji. Svjestan sam da je ovo što pišem nemoguće sve dok smo sa svih strana okupirani mržnjom koja nas odvodi u blato krvoprolića i bijede. Želio bih biti u svijetu u kojem toga nema i u kojem je mir prozor kroz koji trebamo svi gledati, a ne privilegija. Nažalost, u strahovitom hodu historije obični ljudi su uvijek bili samo pijuni na šahovskoj ploči velikana koja je skrojena prema mjerama moćnika i silnika. Dok ovo pišem, mnogo ljudi gine, na stotine ih je gladno, a hiljede djece ne idu u školu. Da li se iko pita koliko mojih vršnjaka sada u Africi ili Siriji gladuje? Koliko ih radi u nehumanim uvjetima da bi život produžili na samo jedan dan? Kako je oboljeloj djeci u afričkim selima ili hiljadama sirijskih izbjeglica koje nigdje nemaju podršku ili oslonac? Njima ne treba puno, svijete. Samo jedna riječ, ona od tri slova koja bi im povratila ljudsko dostojanstvo – njima treba samo mir. Zar im ne možete pružiti to? Zar im umjesto posjeta i fotografisanja ne možete dati mir? Ili ljubav i podršku umjesto licemjernog suosjećanja? Razlika između životinje i čovjeka jeste što čovjek ima svijest i savjest, a životinja samo svijest. Uključi tu svijest, mali svijete. Pronađi u sebi trun dobra i pruži meni, djetetu, svijet i mir za bolje sutra.
Svijete, vrati djeci djetinstvo, mladim ljudima budućnost, a starima sigurnost. U svoje velike planove uključi i mir i obriši svaku vrstu pohlepe, mržnje i netolerancije. Svijete, širi mir i otovori nam prozor za bolje sutra. Mislim da ne tražim mnogo. Griješim li?