Prije malo više od dvije sedmice internet je prepravila vijest o prvačićima koji su naučili znakovni jezik uz pomoć učiteljice znakovnog jezika koju su kontaktirali razredna učiteljica i roditelji učenika i učenica. Sve je to urađeno kako bi si prvačići i učiteljica olakšali komunikaciju sa drugom iz klupe koji je gluhonijem. Priča je bila inspirativna i proširila se van granica BiH i regije te dospjela na internacionalne portale. Iako je priča pozitivna, jedna od najvažnijih stavki u njoj jest da su u navedenoj situaciji razredna učiteljica i roditelji morali kontaktirati i financirati učiteljicu znakovnog jezika. Pitanje je zašto se to događa u državi koja je navodno započela s uvođenjem inkluzivnog obrazovanja 2002. godine.
Inkluzivno obrazovanje je priča koja se vrti po vijestima veoma često, ali rijetko kad se precizno definira što točno podrazumijeva inkluziju. Inkluzivno obrazovanje znači da su svi učenici i učenice uključeni u nastavni proces. Kad se kaže svi, misli se na sve i ne gleda se na njihovo porijeklo, porodicu, ekonomski ili socijalni status i mnoge druge karakteristike. Međutim, u Bosni i Hercegovini pojam inkluzivnog obrazovanja se najčešće veže za djecu sa posebnim obrazovnim potrebama, a istraživanja iz ovog područja su pokazala da se u ovu kategoriju većinom svrstavaju djecu s poteškoćama u razvoju kao što su govorne poteškoće, slušna, vidna oštećenja i slično. Samim time, pojam inkluzivnog obrazovanja kod nas je sužen do krajnje mjere.
To je samo jedna od prepreka na koju se može naići u ovom procesu. Kao i svaka druga država, BiH zbog specifičnog povijesnog i kulturnog razvoja danas ima određene norme koje se prihvaćaju kao ustanovljena pravila društva. Jedna od tih normi jest poštivanje snažnog obiteljskog sistema. Primjer koji pokazuje koliko visoko cijenimo (ili bar smatramo da cijenimo) obiteljsku zajednicu i povezanost jest naš jezični sistem. Razmotrimo koliko izraza u našim jezicima postoji za obiteljske članove – primarne članove, bliže i dalje rođake, braću i sestre naših roditelja i svih koji su se „udali i oženili u obitelj“. To dovodi do smatranja da brigu o djeci s posebnim obrazovnim potrebama treba voditi samo porodica. Iako porodica jest glavna potpora i od neizmjerne važnosti, ipak valja naglasiti da je u isto vrijeme važno osigurati potporu institucije u kojoj se dijete obrazuje i odgaja jer su predškolske ustanove i škole osnovne vanobiteljske zajednice u kojima se ono kreće. Stručnjakinje sa nedavnog stručnog skupa u Sarajevu su naznačile da progresivni obrazovni sistemi kod kojih je inkluzija urodila plodom imaju jednu zaedničku stvar. Ti sistemi su shvatili da nakon obrazovanja stručnih lica poput pedagoga, psihologa i socijalnih radnika pažnju treba usmjeriti na osobe koje su u direktnom kontaktu s djecom. To su odgajatelji/ce u vrtićima, učitelji/ce, nastavnici/e i profesori/ce. Nažalost, kod nas to još nije praksa.
Tim osobama koje su u direktnom kontaktu s djecom, koje svakodnevno komuniciraju s njima i koje su zadužene da izrade prilagođene planove i programe za djecu nisu osigurane dodatne edukacije kako bi se mogle nositi s tom odgovornošću. Kad je vrijeme da sastave te posebne planove i programe, moraju se snalaziti kako bi došli do informacija koje su često nepotpune. Tu su i mnogobrojni drugi problemi o kojima osobe koje ne rade u ovom polju čak i ne razmišljaju. Škole i učionice u kojima se radi nisu prilagođene djeci s posebnim potrebama, kao što nisu osigurani ni potrebni didaktički materijali. Asistenti u nastavi koji bi trebali individualno raditi s djecom često rade na volonterskoj bazi, a ponekad im se posreći da određene udruge namaknu sredstva i isplate ih koliko mogu. To je pod uvjetom da se školama uopće uspiju dodijeliti asistenti. U svom tom snalaženju, mnogi se trude i pomažu koliko mogu, ali to su samo kapi u oceanu.
Postoje pozitivni primjeri kao onaj s početka ovog teksta. Postoje i škole u BiH koje su posebno izdvojene po trudu koji ulažu u osnaživanje sistema inluzivnog obrazovanja. Postoje i odgajatelji i predavači kojima je stalo, to se ne može poreći. Ali problem je što se na kraju ipak ne provode sistematske promjene na višim razinama. Zakon u dosta primjera nije reguliran na razini općine, zatim kantona i entiteta. Škole i osoblje zajedno s roditeljima ne primaju ili imaju različit prihod za potrebe inkluzije ovisno o tome u kojem administrativnom dijelu države se nalaze. Kao i uvijek, komplicirana podjela BiH usporava napredak i suradnju, a u međuvremenu se snalazimo kako znamo i umijemo. A dok se ta pitanja riješe, najviše će ispaštati oni koji su najmanje krivi. Djeca.
Napisala: Mia Slavik