Nemoguće je ovih dana, a i općenito, ostati imun na pojam, pojavu i posljedice vršnjačkog nasilja. Svjesna ove pojave već neko vrijeme, pitam se Bože zašto nam je toliko trebalo. U moru tekstova koji su objavljeni o dječaku koji nije mogao podnijeti to teško breme, ja ne želim biti ta koja će dodati još jedan, prosto jer nisam sigurna što reći, što god kažem pitam se da li bi imalo smisla. Bojim se da koliko god grebali ispod površine nećemo pronaći smisao za takvo nešto. U ovakvim situacijama prestaje svaka logika. Ono što želim jeste upozoriti na neke stvari koje se događaju djeci a svi odmahuju rukom kao šuti, proći će. Neće proći, ono što dijete proživi u svojim mladim danima ostaje mu kao trauma za cijeli život. ‘Ma daj kakva trauma, gdje su nama bile traume u našim godinama’ često ovo čujemo. Ova rečenica mi je vrhunac ljudske gluposti, ja sa svojih dvadeset tri ne mogu si uzeti za pravo reći ‘šuti, kako je bilo u moje vrijeme’. Jasno mi je da je današnja situacija dosegnula neki svoj vrhunac. Ono što većini nije jasno odakle tolika mržnja u tako malom biću. Ta djeca nisu proživjela rat, vidjela neke strahote, dakle netko ih je naučio na tu mržnju, navukao ih. Tko, pa roditelji, učitelji, mediji toliko utjecaja na to malo biće, kojemu jednina briga treba biti kako će doći kući, napisati zadaću, pojesti nešto ukusno.
Dnevnik.hr je 10.12.2015. godine, povodom obilježavanja Međunarodnog dana ljudskih prava objavio kratki intervju s dječakom romske populacije koji je govorio o situaciji u svojoj školi. Nakon sreće i ushićenja što ima sve petice, dijete se pred kamerama rasplakalo govoreći da su druga djeca prema njemu bezobrazna. Čovječe, mene je 375 km od Zagreba bilo stid što postojim kao pripadnik čovječanstva, jer djetetu koje je 2-3 razred netko nabija komplekse da je drukčiji, manje vrijedan. Ma po čemu je on drukčiji, je li dijete, jeste, ide u školu, ide, po čemu je on drukčiji od ostalih. Pa ljudi moji njemu je onih ostalih 20 učenika isto drukčije, pita li njega netko za to. Sada će neki reći ma daj, šta će oni, hoće kao da idu u školu, svi su oni isti. Nisu, dijete je dokaz da nisu. Osnovno ljudsko pravo je pravo na obrazovanje, odakle nekome pravo da nekoj osobi to uskraćuje. Zamislite situaciju gdje učitelj kažnjava djecu koja popuste u školi tako što moraju sjediti s nekim romske populacije. To se događa, to je kod nas sasvim normalno. Nastavniče, učitelju, šta si, kakva je to kazna, kakvo je to omalovažavanje? Dijete zdravo, pravo što bi rekli kod nas, koga ti kažnjavaš, koga maltretiraš. Jedina uloga ti treba biti da ih ‘maltretiraš’ da bolje uče, da budu ljudi, hej ljudi, pa šta odgajamo arijevce, plavu krv. Takav učitelj postavlja cijeli razred naspram tog jednog djeteta, okreće ih protiv njega, poslije, za nekoliko godina bit će cijeli svijet naspram tog odraslog muškarca/žene. Da se trudi da ga učini dijelom svijeta, on njega izdvaja. Umjesto da te učitelj tjera da budeš dobar čovjek on kažnjava tebe i njega, tebe jer ti u mladosti usađuje predrasude i stereotipe i tako te intelektualno ograničava, a njega, jer okreće ostale protiv njega i njega protiv ostalih, stvarajući mu doživotne komplekse. Pitanje nacionalnosti, markirana odjeća, veće uši, manje uši uvijek se nađe razlog da neko dijete ne odgovara ostatku razreda Ja zaista ne razumijem, čuješ ovakve stvari i ne možeš da vjeruješ.
Gdje su roditelji zapitam se, što oni rade, razmišljaju li ikada o ovim stvarima. Kod današnjih roditelja glavna je ona ‘toga u moje vrijeme nije bilo’ , ‘šuti, proći će’, ‘ mi smo se igrali školice, na livadi, pijesku, tko je tada spominjao to nasilje’. Pričati današnjem djetetu o školici i pijesku je apsurd, danas djeca odrastaju uz društvene mreže, video igrice i sl. Roditelji i generalno stariji negoduju, pokušavaju se oduprijeti sa ovom rečenicom ‘u moje vrijeme’. U redu, strah te je, ali što se više odupireš to više zaostaješ. To tvoje vrijeme je prošlo, sada su druga vremena, uhvatimo se u koštac sa tim, pomozimo djeci da se nose sa svim tim, da jednog dana imaju pozitivna sjećanja na djetinjstvo. Kod nas vlada neko mišljenje da je trenutno nemoguće odgojiti dobro dijete koje voli sebe i ljude oko sebe. Stav je daj mu smartphone, ima internet, neka se odgoji samo. Ako mu ti svojim ponašanjem ne pokažeš i dokažeš da treba poštovati sve, naučiš ga da se zahvali, zamoli, da ne ismijava druge, to ga neće naučiti nijedan Facebook i Instagram. Ljudi jednostavno ne shvaćaju da je to sve uzročno posljedično, ja se tebi smijem jer si drukčiji i usput te maltretiram zbog toga, ti ćeš se jednog dana smijati i maltretirati nekog drugog jer sam ja to tebi radio, ja ću nastaviti stvarati komplekse drugima, a ti ćeš ih liječiti na drugima. Situacija ne mora biti ovakva, postoje ona djeca koja se nekako, uz nečiju pomoć oslobode ovih kompleksa, ali nažalost u većini slučajeva to upravo ovako izgleda. Naravno, nisu ni svi učitelji i roditelji kao spomenuti, ovo je samo dio nečega što je što nije uredu i trebalo bi se promijeniti. Za početak, prestanimo govoriti ‘u moje vrijeme’ i ‘šuti, proći će’.