Telo. Mršavo, debelo, ogromno, sitno. Kostim koji nosimo svaki put kada izađemo iz kuće. Ali i svaki put kada ostanemo u njoj. Milioni sitnih pora kože i nervnih ćelija. Pomno tkani vekovima kako bi se generacije mogle nesmetano smenjivati u probavanju novog i ostavljanju starog odela. Telo kao oblik maske ispod koje se nalazi suština. Samo po sebi toliko prosto a toliko veličanstveno.
Rastezljivo onda kada treba da stvori novi život. Ali tesno onda kada je i ovaj sam suvišan. Telo unutar kojeg se odvija niz procesa a opet nijedan dovoljno važan naspram onog koji ga neminovno na kraju zadesi. Smrt, propadanje, trulež. Telo kao potrošni materijal. Tek još jedan kostim u kostimografiji onoga ko režira. A ne treba to biti Bog nužno, jer na kraju ni ne znamo ko stoji iza ove farse nazvane život.
Čovek navikao da sve menja tako i na ovaj kostim dodaje šare, menja oblike i narušava prirodno. Dograđuje delove, seče druge, povećava grudi, a ne može mozak. Jer telo ograničava da promene činimo samo na delovima koji i nisu toliki važni za naše bitisanje kao celine. Kao karakter, kao osoba, kao identitet. Često nije po našoj meri. Ima dana kada osećamo da smo najsitnije biće pokriveno XXL veličinom kostima. Pa se zapitamo ko kroji ova odela nedovoljno prikladna?
S druge strane teški životni trenutci navedu sve nas da pomislimo da smo se obukli na dečijem odelu. Jer telo je tako tesno iako kažu da nam je najveći organ upravo koža. Ali i nje nekako premalo. Kosti ispod strše, vrište i paraju vanjštinu željno tražeći izlaz. Ali ga nema. Sve do trenutka kada onaj ključni organ ne ugasi svetla u komorama i pretkomorama. Onda dolazi smena generacija. Put koji se preusmeri negde drugde na ovoj planeti.
Isto ono malo biće koje je raslo unutar majke sada raste u svom odelu dok njeno trune i postaje tek dio prašine. Čestica koja posluži kao hrana onim najsitnijim kukcima koje je osoba za života mogla prstom ubiti. Sada upravo ti milimetarski predatori dovršavaju obrok zvan nečije telo. I čak posle nije bitno čije je to bilo. Prosjak, predsednik i zemljoradnik. Svi oni postanu isto. Strgnut kostim sa nejakih kostiju života.
Ima tu dakako i onih koji sačuvaju svoje dostojanstvo pa ne čekaju da im odelo bude strgnuto već ga graciozno sami skinu. Odlože, ispeglaju i pospreme kako bi spremno dočekalo neke nove glumce u farsi koja je čas komedija čas tragedija. Zato i jeste toliko kostima, toliko odela. Toliko tela različitih po bojama, veličinama, nedostatcima. Upravo te razlike čine raskole. Pigmenti tih sitnih pora naših tela bude bes i mržnju kod onih drugobojnih, raznobojnih.
Druga pak smatramo srodnima jer su bela. Jer su proporcionalna. A šta je sa onima kojima nešto nedostaje? Nisu li ta tela najviše marginalizovana? Bez udova, unutrašnjih organa, bez osetila. Kako li je tim telima koja nisu u stanju da vide kako im kostim stoji? Ili onima koja ne ume da čuju kako se on drugima sviđa? Onima koji ne umeju da govore zasigurno najteža bude svaka neizgovorena reč sa usana koje su disfunkcionalne.
Ali opet iznova nešto lepo čini ta tela čudesnima, vrednim divljenja. A to biva njihovo spajanje. Trenutak u kome se pronađu kompatibilni kostimi i zajedno odluče proizvesti novi . Potpuno sličan njihovima a opet drugačiji. Čitav svet stoga kada bolje pogledamo jeste proizvod naših tela. Drugi ljudi oko nas nastali su na isti način kao mi. Sve oko nas nastalo je kao plod rada naših tela. Velika ljudska dostignuća ostvarena su pomoću ljudskih tela. I to od samo jednog u začetku ideje.
Rizično je nositi ovo telo na nejakim kostima. Niko ne pošalje upustvo i upozorenje za nošenje. Treba paziti da se ne zapali, ne utopi, ne smrzne. Ako nedostaje hrane telo se izgladnjuje, smanjuje i gubi smisao. Ako nedostaje vode dehidrira, ali ako nedostaje ljubavi ono boli. I tu pomoći nema. Ne možemo ga zagrijati, obući, nahraniti. Ponekad ga pokušamo spojiti sa nekim drugim, iako znamo da je neadekvatno ali i tada telo reaguje na način da ponovo oseća bol.
Prazninu je teško popuniti. Telo drhti i čezne za onim što se zove ljubav. A ni samo ne zna šta to ona beše. Možda samo trenutak sa onim kome pripada u vremenu koje je pravo. Jer čini se da nam gotovo uvek biva izgovor to neadekvatno vreme. E pa, polako dolazi vreme promena. Vreme privođenja kraju predstave. Sat otkucava da je vreme da se odelo skine i da sledećem naraštaju. A čak možda i nekom vršnjaku. Pitate se kako? Odgovor leži duboko u vama.
Na poslijetku sasvim je nebitno kakav ste kostim nosili. Ono što se vrednuje i pamti je kakvu ste predstavu izveli u njemu. Telo koje nije uspelo pronaći smisao zaista i jeste samo potrošni materijal koji je došao do svog kraja i treba da se zameni. Iako je i onima koji su uspeli kraj isti. Ipak drugačije je svetlo u tunelu smrti. Za one koji su animirali publiku i osvojili svet postoji šansa da se vrate barem na bis. Predstavu ionako ne moramo gledati dvaput.
Sara Velaga
sara_velaga@hotmail.com 063/293-358
Rođena 28.4.1994. u Banja Luci. Studentica druge godine komunikologije. Dopisnica Balkan diskurs online platforme i novinarka informativnog časopisa Senzor. Bavim se pisanjem proze intenzivno od osnovne škole.