Kao jedna od prijetnji savremenog društva koje narušavaju tendenciju stvaranja mira i proces cjelokupne globalizacije svakako je terorizam.
Njegova pojava prožima sve epohe ljudskog društva ako imamo u vidu ubistva careva, kraljeva, atentate na državne službenike različitih nivoa, podmetanje eksploziva, otmice i slično. Vremenom, uz napredovanje nauke, tehničkih i tehnoloških otkrića, terorizam je poprimio sve veće razmjere, te postao sve brutalniji i bezobzirniji. Do njegove nagle ekspanzije došlo je između 1950. i 1970. godine kada je primjena nasilja u političke svrhe ili za podizanje društvene svijesti postala popularna strategija. Danas, on je sve veći problem modernog društva obzirom da se proširio i van granica nacionalnih država i da predstavlja oličenje kršenja demokratskih principa i ljudskih prava.
Upravo zbog rasprostranjenosti ove pojave, te posljedica velikih srazmjera do kojih dovodi, veliki broj naučnika i stručnjaka nastoji definisati i objasniti ovaj fenomen. Uprkos tome ne postoji jedinstvena definicija terorizma kao ni efikasne mjere za njegovo suzbijanje. Prema prof. dr V. Dimitrijeviću terorizam je: “organizovana i sistemska primjena nasilja sa namjerom da se izazivanjem straha i slične nesigurnosti građana naruši autoritet države ili ostvare neki politički ciljevi”. Široko je prihvaćena i definicija koju je dao teoretičar Robert P. : ” Terorizam je upotreba mjera nasilja sa ciljem postizanja političkih efekata, pojedinim ili kolektivnim atentatima, rušenjima u vidu osvajanja, čuvanja ili vršenja vlasti u režiji određenih političkih organa koji nastoje da proizvedu strah i nesigurnost”. Etiološki posmatrano sama riječ terorizam potiče od latinske riječi “terror” što znači strah, zastrašivanje.
Terorizam može biti posmatran u širem i užem smislu. Prema širem shvatanju on predstavlja uspostavljanje i održavanje totalitarnog režima zastrašivanjem, npr. hitlerizam. Dok u užem smislu pod terorizmom se podrazumijeva akt ili skupina akata nasilja protiv lica ili objekata kojim pribjegavaju organizovane grupe u cilju stvaranja atmosfere opšte nesigurnosti, ostvarenja političkih ili socioloških ciljeva ili pak da bi se podstaklo javno mnjenje na razmišljanje i reagovanje na određene pojave.
Razlikujemo nekoliko kategorija terorizma i to prema objektu terorističkog akta – individualni i kolektivni; s obzirom na subjekte – nacionalni i međunarodni; te terorizam kroz prikrivenu zloupotrebu državnog aparata može biti definisan i kao indirektna agresija.
Imajući u vidu višedimenzionalnost ove pojave i njegovo pojavljivanje u različitim kontekstima kao neke od karakteristika možemo izdvojiti: opasnost po život, tijelo i imovinu, pokušaj namjernog potkopavanja demokratske vlasti, naročito pokušaj uticaja na kreatore politika i zakona, neselektivan pristup metama s ciljem izazivanja straha i terora među stanovništvom.
Interesantno je da je u osnovi svakog terorističkog motiva očuvanje i odbrana individualnog i/ili kolektivnog identiteta. Dok pod uslove koji mogu do pogoduju terorizmu možemo podvesti ekonomske i socijalne razlike unutar države, nacionalnu neizvjesnost odnosno ekstremni nacionalizam i šovinizam, kolonijalnu i nekolonijalnu nezavisnost, neriješenu etničku strukturu i granice države, vjersku zastranjenost kao i neostvarene političke ambicije.
Kada je u pitanju stav međunarodne zajednice jasno je da se terorizam osuđuje u svim njegovim oblicima i manifestacijama bez obzira na to ko je počinilac, gdje je akt izvršen i zbog čega; kao i da je on jedna od najozbiljnijih prijetnji međunarodnom miru i sigurnosti. Međutim, oko samog definisanja terorizma ne postoji usaglašen stav. Naglašava se da je akt terorizma krivično djelo, bez obzira na bilo kakvu etničku, nacionalnu ili vjersku pripadnost, te se sa ciljem njegovog suzbijanja ističe potreba regulisanje terorizma kao krivičnog djela kroz unutrašnja zakonodavstva država. Koliko ozbiljno je shvaćen ovaj problem govori i činjenica da je krivično djelo terorizma regulisano kako u KZ BiH, tako i u KZ entiteta.
Teroristička radikalizacija predstavlja proces u kojem pojedinac prihvata terorističko nasilje kao moguće, možda čak i opravdano djelovanje, a obaveza borbe protiv istog nije samo na državi već i na svakom od nas. Krenemo li od sebe možemo napraviti promjenu koja će se dalje reflektovati na društvo. Propagirajući ljudska prava, gradeći mir i zajedništvo te edukujući i sebe i okolinu blagovremeno o štetnosti ovog fenomena dajemo svoj doprinos u borbi protiv ovog, sada već globalnog, problema.
Napisala: Biljana Andrijević, studentica Pravnog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci
Izvori:
Avramov, S., Kreća M., Međunarodno javno pravo, Savremena administracija, Beograd, 1999.
Dimitrijević V., Terorizam, Radnička štampa, Beograd, 1982.
Gaćinović R., Savremeni terorizam, Grafomark 1998.
Organizacija za evropsku sigurnost i saradnju – OSCE, Sprječavanje terorizma i suzbijanje nasilnog ekstremizma i radikalizacije koji vodi ka terorizmu, Beč, 2014.
Džonatan R. Vajt, Terorizam (prev. Roksana Ćirović) Alexandria Press, Beograd, 2004.