Gledam neku staru bljedunjavu sliku svog oca, dječarac naslonjen na drvo koje bi moglo biti neki improvizirani potporni stub nekakve ograde. Iza njega stara drvena vanjska vrata, vrata koja mi izgledaju kao da ne vode nigdje i kao da nikad niko nije prošao kroz njih. Sve na slici blijedo i jedva vidljivo osim njegovog lica. Osmijeh crta, pogled odraslog čovjeka. Tek sad znam zašto… U tvom licu lice moje sestre, u tvojim očima duša preslikana i godinama kasnije udahnuta meni. Ti si tada slutio, a godinama kasnije znao imenovati, ovo o čemu danas ja pišem.
***
Bilo bi lijepo da sam skitnica. Skitnica možda ružno zvući; da sam lutajući derviš, nečiji Šems iz Tabriza. Oni uvijek traže nove puteve i ljude otvorene duše, a tamo gdje toga nema oni samo pokupe uspomene, poneku svojinu koja stane u zavežljaj i svi su putevi njegovi i sva mjesta na svijetu imaju isti sjaj ili tamu; sjaj dok duša prima ljubav, a kad se oblaci tame navuku toliko da zakriju blještavilo ljubavi on ponovo nastavi pun nade za novim suncem, srca punijeg za onoliko ljubavi koliko je primio i poklonio na prethodnom mjestu. Lutajući derviš nema osjećaj nemoći jer ne ostane dovoljno dugo na jednom mjestu da bi ga savladalo ovozemaljsko beznađe. Taman kad nasluti momenat nemoći koji mu čak i ne pripada nego mu se nametne zbog prevelike ljubavi koja podrazumijeva empatiju prema svemu i svakom što ga okružuje, on se ponovo prepusti beskrajnoj božanskoj ljubavi i volji, pa odluta.
On zna da je sve ovo privid, sve osim ljubavi. Čovjek je nesvjestan svog neznanja o neposjedovanju bilo čega. Mi otimamo od zemlje ono što zovemo domom, domovinom, našim, a „ništa nije naše osim varke…“ Svako malo pokori nas moćna priroda i mali čovjek se uvijek nađe u čudu. Pa ćemu se čudimo? Ako se čudimo onda je naša vjera bila privid, onda nismo svjesni božanske nadmoći. Misli čovjeka stalno su vođene strahom ili nemjerljivom željom, malo kada zahvalom, gotovo nikad mirom. Baš uvijek mislimo da trebamo biti negdje drugo, a ne tu gdje nas je dovela nit sudbine, duboko uvjereni da nam treba više, uvijek više… i ne samo više materije, nego i duha, a malo znamo da je sve u nama.
Nadmeno naglas govorim da bi za takav krajnji cilj, misleći na ljubav, velika većina ljudi morala misliti ovo isto. Bože, može li se duša istrenirati da vapi samo za ljubavlju ili je to Tvoj dar tek ponegdje po svijetu posijan da se smatra milošću odabranim, ili su pak putevi duše i ega uvijek u raskolu, pa smo prisiljeni miriti ih svako malo, nekad uspješno, a često mislima u vjetar otpuhanim?! Hoće li ljudi uvijek nešto tražiti na krivoj strani? Neznanje je uzrok svake zablude, a tako je lako birati najčišću formu života jer je ona u prirodi čovjeka. Ljubav.
Ja želim da vjerujem, potrebno mi je da vjerujem da biramo hoćemo li pobijediti svoju malodušnost i gledati svijet očima Šemsa, a taj svijet više neće biti prijetnja, nego neslućene razmjere ljubavi. I tako usmjeravam svoj svijet selektivno, na one duhovno razvijenije pa tako neminovno gubim uvid u uopštenu sliku svijeta. S namjerom to radim jer se bojim onog što bih mogla vidjeti. Strah me surovosti u ime plemenitosti, strah me licemjerja, strah me da me vlastite želje ne pokore jer sam samo čovjek. Strah me da neću moći ispuniti ni njihove želje jer moja i njihova duša su sa različitog mjesta. Ja nemam snagu naučenu, moja snaga dolazi iz ljubavi, moj život je kreiran na temeljima samo onog u što čvrsto vjerujem. A sebe iznevjeriti ne smijem. Svoje srce čistim ljubavlju.
Povlačim se zbog ideala koji se generacijama pišu u mom genetskom kodu. Čuvam slobodu, čuvam ljubav u sebi, a ništa ne treba čekati, svemu treba ići u susret. Šems sam iz Tabriza, moja duša je ovdje postala nemirna, a Istina me veže za široka prostranstva svijeta. Negdje tamo je moj Rumi.