Kada je Sarah stigla, već tad, u parku, nije bilo nikoga.
Još uvijek je bilo vremena za igru, dok ne počne večera.
Sjela je zamišljena, dok je svojim prstićima počela da tapka po koljenima.
Bilo joj je na neki način i zabavno, pa ne mora paziti na mališane, koje roditelji uvijek dovedu ispred ljuljačke.
Sara se popela na tobogan. Bila je u crvenim čarapicama sa šeširom od žutog mohera, ispod kojeg su skakutale crne nestašne loknice. Broš koji joj je mama poklonila za njen šesti rođendan krasio je njen ručno pleteni bijeli džemper. Često bi ga gubila jer bi džemper oblačila naopako i tada bi satima tražila svoj broš po vrtu ili parku. Maja, njena drugarica, bi nakon dugog traženja, vidjela da je broš na džemperu Sarinih leđa. Tako je to kada si mali. Obučeš naopako i počne traženje izgubljenih stvari. U tili čas skliznula je dolje, ispunjena srećom, tako brzo da je pala u pijesak i od radosti što je na polju ostala je ležati na leđima, gledajući u nebo puno ljubičastih oblačića. Kada je dohvatila svoj šeširić, ustala je i vidjela plišanog psa pored sebe. To je bio umiljat sivi pas, koji ju je grlio pogledom. Njegova vrela njuškica je ispuštala vreli radosni dah sreće prema Sari. Dva crna uha visila su naglavačke. Repićem je mahao tako brzo da leptirić koji je želio sletjeti na njega nije uspio. Nježno ga je uzela u naručje i ponijela prema biciklu. Mjesta u košarici je bilo za psića. Igra u parku je prestala za Saru, pa pronašla je novog prijatelja. Vodi ga u svoj dom. Tako je ponosna.
Prvo što je mama upitala čim je stigla bilo je:“ Odakle ti taj pas?“
„Iz parka“ – rece Sarah.
„Zar ne misliš Sarah da bi trebala odmah da ga vratiš u park?“ reče majka.
„Ali mama on je mene pronašao.“ – rekla je Sarah.
„Možda, ali psić ne zna reći čiji je.“ dodade mama.
„Volim ovog psa.“ – prošaputa Sarah.
Već je bilo vrijeme za večeru. Članovi porodice su se počeli skupljati u blagovaonici. Svako je imao svoju stolicu na kojoj je uz redovne obroke lagano odrastao, sazrijevao i učio od života najljepše lekcije. Dok su se redala jela na stolu, Sarin brat, reče: „Glupo je da ga dovodiš za sto, još ne znas ko je vlasnik psa i da li je čist da bi jeo s nama za stolom.“
„Sarah, pas ne može u kuhinju.“ – začuo se majčin glas.
Najbolje rješenje je da tiho odu do Sarine sobe. Popeće se stepenicama lagano i ušunjati se u sobu – pomisli Sarah. Uze psića i žurno na prstićima krenu u svoj svijet želja i mašte. Tamo je znala svaku ulicu napamet.
Jednom rukom je otvarala vrata sobe a drugom psića čuvala ispod miške. Pozorno ga je posmatrala dok ga je spuštala na bijelu drvenu stolicu.
„Sarah,“ začuo se majčin glas iz kuhinje, „Da li si zaboravila, tvoja red je danas da posušiš oprano suđe.“
„Nisam zaboravila, ali se, mama ne osjećam dobro.“ – odgovori Sarah.
Odmah su se začuli majčini koraci na stepenicama. Čim je usla u sobu nježno je pogledala plišanog psića na stolici. Sjela je na Sarin krevet, zagrlila je i ništa joj nije rekla. Šutjele su zajedno.
Dugo se Sara nije osjećala tako sigurno i zaštićeno kao tad.
„Majko, ja ne želim zadržati psića.“ – rekla je.
„Pa, prvo sačekaj jutro.“ – šapnula joj je mama.
Čim je ustala, zgrabila je svoju odjeću, obukla se i sa komadićem vrelog peciva otišla je u park. Osvrnula se nekoliko puta da neka djevojčica ili dječak ne traže svog ljubimca oko parkovskih klupa i ljulja. Ugledala je jednu tužnu djevojčicu preko puta velikog drveta. Stajala je i bila uplakana.
„Zdravo, ja sam Sarah.“ „Kako se ti zoveš?“
„Ana“ tiho reče djevojčica dok je maminu ruku stezala od straha i plača.
Sarah tek tad primjeti da je uz djevojcicu stajala i žena, njena majka.
„Pođi samnom“- zamoli je Sarah.
Ana je vjerovala prijateljskom glasu male djevojčice koju je srela prvu put tog jutra, tu u parku.
„Šta mi želiš pokazati?“ – upita je Ana.
Edgar plišani psić je već čuo Anin glas. Trčao im je u susret iskočivši iz košare na biciklu.
Uskočio je u veliki zagrljaj dobrodošlice malih ruku dvije djevojčice.
Napisala: Esma Kapetanović
Link za više tekstova: https://www.facebook.com/Its-me-Esma-Kapetanovic-1101224339887901/