Satirična fotografija oglasa za posao prema kojoj trebaš imati 25-26 godina i 30 godina radnog iskustva postala je slika naše svakodnevice. Tek kad završiš fakultet postaneš svjestan rečenice ‘uči da ne bi radio’, jer se doslovno nađeš u takvoj situaciji. Koji god konkurs otvoriš nakon što pročitaš ‘najmanje tri ili više godina rada na istim ili sličnim pozicijama’ zatvoriš, čak neki konkursi za volontiranje zahtijevaju prethodno iskustvo. Kako nakon fakulteta doći do tog iskustva, postavlja se pitanje. Većina ljudi sa kojima sam imala priliku razgovarati pita se isto. Krug počinje ovako – ne mogu raditi nemam iskustvo, mogu raditi nemam pripravnički, imam pripravnički a nemam iskustvo, nemam ništa idem volontirati, gdje volontirati kad nema konkursa. Prema nekim procjenama na teritoriju Bosne i Hercegovine postoji 12.000 nevladinih organizacija, dakako nisu sve aktivne, no zar netko ne bi mogao steći iskustvo na taj način. Zadnjih četiri mjeseca vidjela sam dva konkursa za volontiranje, a pratim sve moguće stranice, no možda je problem ipak u meni. Začarani krug dakako nije završio, kada nemaš ama baš ništa ideš onako na neke konferencije, radionice i slično, i kada se želiš prijaviti u prijavi se nalazi pitanje – kojoj organizaciji pripadate. Dakle ne možeš ni na to, šta možeš kao pojedinac, kod nas, čini se ništa.
Vezano za ovu temu, odlučila sam po netu istražiti kako je to u Americi. Istraživanja pokazuju da kod njh četiri od pet studenata radi i postavlja se pitanje zašto toliki studenti rade. Naime, kao što je opće poznato da su njihove školarine iznimno skupe, te štede godinama, oni rade kako bi se omogućili dodatni džeparac. Prema zakonu, studenti mogu raditi dvadeset sati tjedno, isključivo naglašavaju dvadeset sati za jednog poslodavca. Primjera radi kod nas studenti ne mogu raditi ako imaju status redovnog studenta. Većina američkih studenta vodi se mišlju da želi započeti karijeru prije završetka studija. Dakako treba napomenuti da se tu većinom ne radi o poslovima koji su vezani za struku, no ipak žele raditi. Nakon završetka studija većina se zaposli u roku od nekoliko mjeseci i to je u SAD-u normalno. Kod njih se također podrazumijeva da studenti obavljaju praksu u nekim kompanijama, što im omogućava da imaju stvarnu sliku o svemu tome. Kod nas se praksa i ne spominje, samo ti završi fakultet nema veze što studiraš biologiju a tri puta si pogledao kroz mikroskop ili što studiraš povijest a u životu nisi bio u muzeju. Ono što ljudima zvuči nevjerojatno je to što i u SAD-u postoji ‘upadanje preko veze’ znate to je ono kada te profesor zbog tvog vlastitog truda, zalaganja i rada pozove da upišeš master na nekom fakultetu. Dakle taj profesor je obratio pažnju na tebe, bolje reći uočio je te među masnom. Zar je moguće da kod nas nema ljudi koji se ističu među masom? Imam osjećaj da profesori kod nas tako zavidno čuvaju svoje znanje, u smislu ‘nikad nitko neće biti kao ja’.
Naravno, netko će reći šta sad tu uspoređuje Ameriku i nas, kao da mi ne znamo da je tamo bolje. Jeste, banalno je uspoređivati, no da bi dobili dojam nečega uvijek uspoređujemo bolje sa onim lošijim. Tako da je i ova usporedba korištena čisto da bi se stvorio određeni dojam. Vjerojatno postoji ljudi koji se u ovome ne pronalaze i to je super, no kada neko vrijeme umjesto diplomiranog nosiš status deprimiranog ova situacija te frustrira i imaš potrebu upozoriti na to. Jer nije fer, nepravedno je, kako se zalažemo za razna prava, tako se trebamo zalagati da se nešto promijeni i po ovom pitanju. A dok se to ne desi, radite na sebi, učite kineski, znakovni ili bilo šta, što će vas izdvojiti iz mase.
Napisala: Marinka Pranjković