Zašto me dira kada vidim nepravdu u svojoj ulici, nepravdu u mojoj državi, zašto me dira kada čujem za nepravdu u svijetu? Na ova pitanja još uvijek nemam samo jedan i konkretan odgovor. Možda jer sam rođena 1993. godine, godine kada je svijet zaboravio šta znači ljudskost, godine kada su ljudi zaboravili značenje riječi ljubav, godine kada je i najglasniji krik bio pretih. Od tada je neizostavan smiješak i nadimak „ratno dijete“, kad god mi neko pogleda ličnu kartu.
Ja i danas, sa svojom dvadeset i jednom godinom, ne mogu da shvatim taj nadimak. Kako je moguće da tako dvije različite riječi, sa potpuno suprotnim značenjem mogu stojati zajedno? Na jednoj strani „ratno“ koje u meni budi nemir, nepravdu, tugu, bol, čežnju i nostalgiju za boljim danima o kojima sam samo slušala priče i na drugoj strani „dijete“. Razigrano, lepršavo i neiskvareno dijete sa osmijehom na usnama i modrih koljena od nespretnog hodanja i vječitog pogleda ka zvijezdama, sanjajući o nekoj drugoj planeti, o nekoj zemlji gdje nije važno kako se zoveš, o zemlji koja je dovoljno velika da primi svakog bez obzira na njegovo porijeklo. Nekoć je i moja zemlja bila takva. Nije znala za nejednakost, podjelu i mržnju. Jedina podjela je bila na dobre i loše ljude. Oba epiteta su bila po zasluzi i znalo se gdje je mjesto i jednima i drugima. Dobri su bili u funkciji: profesora, doktora, advokata, kuharica, prodavača i zanatlija, dok su loši bili daleko smješteni kako ne bi pokvarili dobre ljude. Nešto slično kao sa košarom jabuka, kod koje se uvijek trudimo da trule jabuke izbacimo na vrijeme. Postojali su ljubavni parovi, prijatelji i prijateljice, komšije i komšinice. Svi sa jednakim pravima, bez obzira na ime i porijeklo. Zajedno su se smijali, odrastali, školovali, išli u potragu za poslom,osnivali porodice, starili i umirali. Nije to bilo umiranje kao što su umirali očevi mojih vršnjaka. Ne, to je bilo mirno, spokojno umiranje sa primjerenom sahranom.
Međutim, odjednom je neko odlučio da stane tome na kraj. Ja i dalje ne znam ko je taj neko i zašto mu je tuga bila draža od sreće, zašto je više volio suze od smijeha i zašto je želio da djeca dobiju nadimak „ratno dijete“. Da li su možda njega, kada je bio malen, zvali ratnim djetetom, gurkali od sebe ili mu nisu dopustili da se igra sa ostalom djecom. Možda baš taj neko nije imao komšije i komšinice kao što su oni iz moje zemlje, nije znao za djecu sa modrim koljenima i pogledom ka dalekim, sjajnim zvijezdama. Jer da je znao i samo da ga je neko podsjetio šta znači ljubav, dobrota, pravičnost i sreća, možda bih ja danas imala drugi, ljepši nadimak. Ko zna, možda bi i taj neko posvetio svoj život nečemu drugom, ljepšem i boljem.
Nema veze, s nadimkom sam se nekako i navikla živjeti, ali ne i sa činjenicom da moja Bosna i Hercegovina svakim danom, sve više i više tone, zaboravljena od svih. Čekajući neke bolje dane, parovi, prijatelji i prijateljice, komšije i komšinice, su zaboravili da nisu nikad ni bili bolji dani, nego smo bili bolji mi. Djeca više ne hodaju s pogledom ka dalekoj vasioni i ne maštaju. Djeca su zaokupljena međusobnom mržnjom, ostavljena na milost i nemilost neizvjesne sudbine.
A ja se i dalje pitam:“Zašto ga niko nije podsjetio..?“