Kad fotografija poput ove motiviše čovjeka da razmišlja o nekim stvarima, to svjedoči o činjenici koliko je ona zapravo moćna da inspiriše i navede na konkretna razmišljanja i zaključke. Za ovu fotografiju rekla bih da ima priču jednog društva u kojem se uvijek akcenat stavlja na položaj žena u društvu.
Uzimajući u obzir opis fotografije koji govori da je trenutak uhvaćen tokom osmomartovskog marša, toliko možemo reći da je sasvim jasno zašto gospodin drži korpicu sa cvijećem, kada se inače više od 50% muškaraca, sjeti da obraduje svoju ljepšu polovinu. Zanimljiv detalj, skriven sa lijeve strane fotografije, iza leđa godspodina, svjedoči o ostalim danima u godini, kada se neki muškarci ne ophode prema svojim damama (majkama, sestrama, prijateljicama, djevojkama…) onako kako one to zaslužuju. U svakodnevnim situacijama rekla bih da je svaka druga ili pak treća žena je izložena različitim neprijatnim situacijama, gdje je dovedena u pitanje njena psihička ili fizička sposobnost da neke stvari završi do kraja, pa je pri tom vrlo često izložena pogrdnim nazivima poput ovog sa fotografije u smislu: „Kokoško, nisi sposobna da voziš automobil ili da popraviš isti kad ostane u kvaru.“ Ružno jeste, mijenjati se moramo kao društvo. Tokom osmog marta gradom se ne može proći od mnoštva prizora muškaraca sa cvijećem, ostalih 364/365 dana muškaraca sa ružnom nema ni za lijeka. Svjesni smo turbulencije života, ali lijepe stvari podstiču na još ljepša dešavanja i podizanje standarda kvalitetnog života na viši nivo.
Možda je ovo takmičenje, ova fotografija lijepa opomomena za muškarce da upriliče ženi neki lijep gest, znak pažnje, nešto što će joj pokazati da je voljena, što će reći „ti si za mene najljepša, najvažnija, najdraža.“ Mi smo žene, mi volimo da osjetimo ljubav, zbog toga smo baš možda u tim trenucima kad smo voljene spremne da budemo najjače da uradimo i nemoguće.
Autor: Mia Savić, dipl. ing. arhitekture