Zlatko je bio miran i tih dječak. Nikom nije smeto. Niko s njim u razredu nije puno razgovarao. Sjedio je sam u klupi do prozora. To ga je jako bolilo. To ga je činilo nesretnim i tužnim dječakom, iako je imao oči boje neba. Nije želio da ide u školu. Odlučio je to jutro ostati u krevetu. I slijedeće! Znao je da nikome neće nedostajati. Učiteljica ionako ima mnogo posla sa učenicima koji imaju slabe ocjene, sa učenicima koji stalno ometaju nastavu. Njega često i ne primjeti…samo kaže: „Odlično“. A drugarima? Pa naravno njime tek neće nedostajati. Skoro nikad ga ništa ne pitaju. Ni kad traže gumicu ne traže je od njega. Ni kad treba pozajmiti pribor za geometriju. Ponekad ga zamole da brani utakmicu…al zašto baš tad kad on ne voli nogomet.
Roditeljima će reći da je bolestan. Zlatka nije bilo tog dana u školi. Nije ga bilo ni sutra…..
A u razredu,…. djeca su i dalje pravila nered, gurkali se na odmorima, jeli užine upakovane u neobične vrećice ispisane na nekim čudnim stranim jezicima, pjevali, plesali…….i samo je Anja primjetila da Zlatka nema već cijelu sedmicu, jer je ona bila redar. I učiteljica je iznenada upitala zna li ko zašto Zlatka nema u školi. Tišina. Niko nije znao odgovor. A poslije te tišine začuo se učiteljicin već pomalo umoran glas: „Pišite djeco, školski rad“. Svi su pisali, ali svi su se osjećali nekako čudno. Odjednom im je neobičan dječak počeo nedostajati. Šta se to desilo, pa ga nema? Tišina koja je vladala u razredu podsjećala je sve više na Zlatka. Kao da su se udružili, njih dvoje, Tišina i Zlatko. Svi su zapisivali. Učiteljica na ploči, djeca u svoje bilježnice. Svi su zapisvali i svi su potajno razmišljali o Zlatku. Zašto ne dolazi u školu? Da li je bolestan? Dali je šutljiv i doma kao kad je s njima? Ima li on nekog svog tajnog prijatelja? Zvonilo je za kraj školskog sata. Tišina se nastavila.
Na velikom odmoru Anja je predložila da napišu pismo za Zlatka. Zamoliće ga da im oprosti što se nisu više družili i igrali, …. zamoliće ga da dođe u školu. Svi drugari su pristali, svako će napisati svoje ime i prezime i nacrtaće nešto za njega. I ostavit svoj broj mobitela. Ali, po kome pismo poslati? Slijedećeg jutra kad su pošli u školi, kovertu s pismom, ostavili su pred Zlatkova vrata….. pozvonili i otišli. Dječak je imao psa. Velikog njemačkog ovčara Kana. Pas je dojurio do vrata mašući repom. Ponjušio je kovertu, stavio je u usta i odnio dječaku u sobu.
Ugledavši ga na vratima sobe Zlatko je odmah ustao, uzeo kovertu otvorio je i počeo čitati pismo. Suze su mu tekle niz tople obraze . Na brzinu se obukao, stavio ruksak na rame, u kome su bile knjige od prošlog utorka i žurno krenuo u školu.
Prvi put, sa sigurnim dječijim osmjehom.
Napisala: Esma Kapetanović
Link za više tekstova: https://www.facebook.com/Its-me-Esma-Kapetanovic-1101224339887901/